Postoje ljudi koji kroz život koračaju s osmijehom, dok im duša tiho krvari. Ljudi koji nikad ne traže pomoć, iako je očajnički trebaju. Ljudi koje svi nazivaju “stijenom”, “osloncem”, “onim/onom koji sve može” – a oni se duboko u sebi osjećaju umorno, usamljeno i nevidljivo. Tihi borci koji pate u tišini.
Ovo je članak za njih. Za vas.
Ljudi koje drugi zovu “jaki”, to su oni koji:
- uvijek imaju savjet za druge, brinu o svima oko sebe, preuzimaju odgovornost – i kad nije njihova
- rijetko (ili nikad) pokazuju tugu, slabost ili zbunjenost, često kažu: “Ma dobro sam, sve je ok.”
A nisu dobro.
Nevidljiva bol
Jer tko će primijetiti da je snažnom čovjeku teško, kad nikad ne pokaže slabost? Tko će pitati kraljicu oslonca kako se stvarno osjeća, kad ona uvijek djeluje stabilno? Tko će zagrliti onog koji sve rješava, kad su svi navikli da je upravo on tu da druge grli?
Oni pate tiho. Njih se zaboravi pitati: “A kako si ti?”
Povezano: Žena u staklenom oklopu
Maskiranje boli
Za mnoge “jake” osobe, pokazati ranjivost nije bilo dopušteno. Možda su odrasli u obiteljima gdje je bilo pravilo: „Budi dobar, ne budi slab, ne opterećuj druge.” Ili su rano naučili da su emocije luksuz koji si ne mogu priuštiti, moraju biti jaki za druge, jer nitko nije bio jak za njih, ako padnu – sve će se raspasti. Pa su se naučili smijati kroz suze. Reći “nema veze” kad im se slomi srce. Biti tu za sve – i nikad za sebe.
“Snaga” kao zatvor
Paradoksalno, ono što se divi njihovoj “snazi”, istovremeno im oduzima pravo na pomoć. Jer ako ste uvijek jaki, ljudi zaborave da i vi imate granice. Da i vi nosite tugu. Da i vi ponekad poželite samo da vas netko drži dok plačete. Njihova snaga postaje njihova nevidljivost.
Ciklus samoponištavanja
Budeš jak – jer moraš. Nitko te ne pita kako si – jer djeluješ dobro. Osjećaš se sve usamljenije – ali ne znaš kako pokazati slabost. Ponovno budeš jak – jer nitko ne vidi tvoju tihu molbu. A ispod svega… često stoji duboko ukorijenjena shema emocionalne deprivacije – uvjerenje da tvoje potrebe nisu važne, da nema nikoga tko će te vidjeti kad ti je najteže. I uvjerenje da, ako prestaneš biti jak, izgubit ćeš vrijednost. Zašto je ovo važno?
Jer “jaki ljudi” najčešće ne traže pomoć. A upravo su oni često među najumornijima, najranjenijima, najusamljenijima. Jer “jaki ljudi” ponekad puknu u tišini. A nitko ne razumije zašto. “Pa bio je dobro.”
Ako si ti taj čovjek, tvoje potrebe nisu teret. Ne moraš sve sam/a.
Nema hrabrosti u skrivanju boli – hrabrost je reći: “Dosta mi je. I meni treba netko.” Imaš pravo na prostor gdje te nitko ne treba. Gdje samo jesi.
DUBRAVKA ŠIMUNOVIĆ
Što možeš učiniti?
Pokušaj jednoj osobi iskreno reći kako si. Istraži zašto ti je ranjivost zastrašujuća – možda si to nekad naučio/la da preživiš. Pusti suze. Bez opravdanja. Piši, crtaj, pleši – ali ne potiskuj.
Potraži psihoterapeuta – ne zato što nisi dovoljno jak/jaka, već zato što si umoran/umorna od toga da moraš uvijek biti ono što se od tebe očekuje. „I stijene ponekad plaču.“
„Svi misle da sam jaka. A ja samo nisam imala izbora.” – rečenica koju tihe borkinje najčešće nikome ne kažu. Ali evo ti dozvole:
Ne moraš biti jaka cijelo vrijeme.
DUBRAVKA ŠIMUNOVIĆ
Imaš pravo biti viđena i u svojoj boli.
Imaš pravo biti žena, a ne nečija uloga.
Povezano: Što nas boli, a da nije naše
