Ponekad se pokrene tema oko slavnih osoba koje smo u životu sreli ili upoznali. E sada, pitanje je što su za koga „slavne“ osobe? Ja sam zaista upoznale mnoge, a jesu li one vrijedne divljenja ili poštovanja, to neka svatko sam odluči. U mom slučaju, susreti sa slavnim osobama ostavili su neizbrisiv trag.
Bilo je tu pisaca, pjevača, glumaca, sportaša, akademika, slikara… ili jednostavno ljudi koji su iz nekih drugih razloga bili uspješni, ali možda ne poznati koliko bi to trebali biti.
Osobe na koje sam ja osobno ponosna što sam ih imala priliku upoznati, ili barem viđati u kvartu, bili su književnici/pjesnici.
U zgradi firme u kojoj sam radila, često sam susretala Enesa Kiševića – zaista jedan skroman i drag čovjek. Uvijek me iznova iznenadi kako neki ljudi, koji bi s pravom mogli biti bahati, to nikada nisu.
Ipak, moja vječna opsesija bili su slučajni susreti na ulici s Vesnom Parun. Mislim da sam se već svima popela na vrh glave s pričom o trenutku kada je moj sin bio još mali, znala je prići i u prolazu mu samo proći prstima kroz kosu. Nešto bi promrmljala i otišla dalje. Možda baš onu o malim ubogim medvjedima ostavljenim u crnoj šumi…
A onda, netko koga nisam upoznala osobno, ali sam imala jedinstvenu priliku čuti njegov glas – Dragutin Tadijanović. Recitirao je Dugo u noć, u zimsku bijelu noć i to nikome drugome nego Papi Pavlu II. Nije bilo važno što je tada bilo preko 40 stupnjeva u plusu i što su ljudi padali od vrućine oko nas. Imala sam osjećaj da je vrijeme stalo, a taj trenutak urezao mi se u sjećanje zauvijek.
Susret koji baca u sjenu sve ostale
I na kraju, ono što sve te susrete pomalo baca u sjenu jest osoba koju sam slučajno srela još kao vrlo mlada, ali čiju blagost i smirenost osjećam i danas. Ona, doduše, nije pripadala svijetu književnosti, barem koliko je meni poznato – no to nije važno. Majka Tereza našla se u posjeti kada smo kao klinci išli na hodočašće. S tog susreta ostala mi je kao podsjetnik jedna crno-bijela slika, iako mi ni ona nije potrebna da bih se ponekad prisjetila njene aure i onoga što je iz nje isijavalo.

Tako da, kad god mi netko kaže, ili čak samo pomisli reći: „Znaš li tko sam ja?“, ne mogu si pomoći – dođe mi da mu se nasmijem u lice. Jer, barem po mom skromnom mišljenju, iznad jedne takve osobe ne postoji nitko. Pa samo odmahnem rukom i bude mi žao koliko su ljudi ponekad ograničeni.
Ali to odavno nije moj problem.
Povezano: Priče u kutku moga srca