Štrajk u školama

0

Kako štrajk učitelja i profesora utječe na moju djecu?

 

Pa ovako. Ponekad nemaju nastavu, a to im jako teško pada. Jer općepoznato je da djeca obožavaju ići u školu i strašno su nesretna kada škole nema. Aha, možeš misliti, možda u Irskoj. Kod nas nikada nije bilo tako, pa je zato valjda u redu.

Ali nije. Nije u redu što djeca svakodnevno idu tamo gdje im se ne ide. Čak niti kada sustav tvrdi da je to dobro za njih. A posebno nije u redu kada punih 8, 12 ili 16 godina ideš tamo gdje ti se ne ide. Jer, nakon takve škole, cijeli život se nastavlja po naučenom pravilima. Šuti! Radi kako ti kažu! Pričaj što ti se čini da žele čuti! Jedina razlika između školskih i radnih dana je u tome što te u odrasloj dobi potiču da digneš čim veći kredit.

 

Nije problem u djeci, problem je u školi

Ja mislim da štrajk u školama fenomenalno utječe na djecu. Ne samo zato što će ponekad malo duže spavati, nego i zato što te dane neće uništavati kralježnicu sjedeći 7 h na drvenoj stolici, buljeći svi u istom smjeru, ponavljajući iste rečenice, savijajući vrat u neprirodnom položaju nad bilježnicom, bez kvalitetnog danjeg svjetla. Veselim se, jer će te dane provesti zdravo i poticajno. Za razliku od uobičajenih školskih dana, djeca će u dane štrajka provoditi vrijeme na zraku, s prijateljima, trčeći u različitim smjerovima, smijat će se, glupirati i razgovarati o temama koje ih zanimaju. Da, hoće, bavit će se i ekranima. Jer ih to zanima, raduje i dio je njihovog svijeta. Ne, ne brinite, neće mladost uništiti ekrani, barem ne prije nego ih uništi školstvo.

Ali ne podržavam učitelje samo zato što će djeca par dana zdravo živjeti. Podržavam ih i zato što se bore za svoja prava. Iako, moram priznati da ne volim kombinaciju riječi – boriti se za svoja prava. S naglaskom na svoja. Svoja prava. Jer ističe tužnu činjenicu da i dan danas, iako smo kao jako napredni, svatko ima svoja prava. Umjesto da svi imamo ista prava.

Svi imamo pravo na dostojanstven život, osim gladne djece. I umirovljenika. Nitko ne smije biti diskriminiran, osim homoseksualaca, nacionalnih manjina, vjerskih manjina i žena. Svi imamo pravo na zdravstvenu skrb. Osim bolesnih. Nema dovoljno zdravstvenih djelatnika, budući da oni koji potplaćuju profesore istovremeno potplaćuju i njih. Svi imamo pravo na slobodu, osim onih koji su kupili stan na kredit. Svi imamo pravo na naše čisto plavo more, osim onih koji si ne mogu priuštiti smještaj. Iako cijelu godinu rade. U Hrvatskoj. Svi mi imamo Hrvatsku. Ali zna li ona uopće da ima sve nas?

Uglavnom, podržavam profesore jer se bore za svoja uvjerenja. Podržavam ih, jer njihov posao je prenositi znanje, ni manje ni više nego, budućnosti. Oni prvi vide kako budućnost razmišlja, u kojem smjeru ide i što joj treba da procvate. Oni prvi osjete kada budućnost počne padati. Ako su oni nezadovoljni, ako su oni poniženi, ako su oni potplaćeni, što mislite kakva će nam biti djeca?

Jeste li ikada vidjeli sretno dijete nesretnih roditelja? Niste. Niste vidjeli niti uspješnog učenika nezadovoljnog profesora. Samo toga možda niste svjesni.

 

Pogledajte profesore i vidjet ćete budućnost

Pogledajte profesore i vidjet ćete budućnost. Sustav nas je primorao da im povjerimo obrazovanje naše djece. I to bez da ih roditelji prethodno osobno upoznaju, bez da ih sami odaberu. Ima li išta opasnije nego da situacija u takvom sustavu pođe po zlu?

Ja sam za sve! Dajmo im sve! Ne govorim tako samo iz straha. Govorim i s nadom. Neka budu najbolji!

Gledajući svoje učitelje kako štrajkaju, njihovi mali pačići mogu naučiti puno važnije lekcije od onih koje ih čekaju u udžbenicima. A i njih će, sigurna sam, unatoč štrajku sve savladati. Naučit će da su loši uvjeti i dalje loši, iako ti netko nabija grižnju savjesti ukazujući da ima i gorih. Naučit će se boriti za sebe i za svoje ideje. Naučit će ustrajati u svome naumu, čak i kada ih netko važan pokuša ismijati, izmanipulirati ili prevariti. Naučit će da samo zajedno mogu napraviti veliku promjenu u svijetu u kojem žive. I da svaki taj Zajedno, počinje baš od svakog pojedinca. Zaključit će, naše pametne glave i otvorena srca, ono što sustav nije uspio već tisućljećima. Zaključit će da je svaki pojedinac važan.

Naučit će da se ne mora ništa od onoga što kažu da se mora. To odlučuješ sam. Nagore stvari u povijesti čovječanstva dogodile su se kada je sustav inzistirao da se nešto mora. Od ubiti svu mušku djecu u Novom zavjetu, do zatvoriti i ubiti sve Židove u Drugom svjetskom ratu.

Nadam se da će ishod cijele priče biti pozitivan za prosvjetne radnike, i kao takav, poticaj djeci da shvate kako se može baš sve što se hoće. I u sustavu, i u svakoj pametnoj glavi.

Nakon što učitelji prekinu štrajk, najradosnija bih bila kada bi ga tada započela djeca. Neka traže više kvalitete, manje količine, više poštovanja, manje autoriteta, više sadržaja, manje forme, više znanja, manje kalupa, više svijesti, manje ušutkavanja.

Iako, za tako nešto im je potrebna podrška roditelja. A roditelji nažalost većinom misle da smo svi dobro ispali, iako je uvijek tako bilo.

Nismo. Mogli smo bolje. Puno bolje.

 

ENA LAV, zakonita supruga, seljača, majka, rob korporacija i svojih snova, sklona PMS-u i drugim hormonalnim promjenama, zaljubljena u rast i razvoj duha, samokritična i nezadovoljna vlastitim napretkom, u preuranjenoj krizi srednjih godina sa zakašnjelim prihvatom iste, wanna be spisateljica s pola romana, u stvarnom životu pravnica koja često sanja da joj još fali neki ispit do diplome…

Facebook Ena Lav 

 

Share.

Comments are closed.