Što sam kroz korizmu naučila o životnim krizama

0

Koliko puta su nas osudili, povrijedili i izdali ljudi kojima smo bezuvjetno podarili svoje povjerenje?

Kako je velik čovjek koji u dane osude ostane miran, očima oprašta, rukama dotiče i ušima sluša ono što nije za čuti?

Koliko puta su nam oduzeli vertikalu duha, dok nas je pri tome gušila tjeskoba i srce krvarilo tražeći načine kako da prigrli patnju kojoj se nije naslućivao kraj?

U tim trenucima poput djeteta učili smo prihvatiti neprihvatljivo, hrabro koračajući u nepoznato. Na putu života dešavali su se usponi i padovi. Naša oholost i samodostatnost na koju smo se spoticali često nas je dovodila do ponora.

Dizali smo se u tišini. Nekad s bolnim grčom na licu, nekad uz jaki i gromoglasni vrisak. Bezbroj padova, podizanja i pokušaja da krenemo ispočetka, iz ljubavi za ljubav.

U našim životnim bitkama i brodolomima nailazili su ljudi koje nismo poznavali, a koji su nam nesebično i s puno ljubavi pružali ruku pomoći i pomirenja. Poznati i nepoznati pojedinci, veliki i mali ljudi koji su svoju zonu komfora napuštali kako bi bili uz nas i za nas onda kada smo to trebali i priželjkivali.

Naši životni kolaži, u kojima se prelijevaju boje ljubavi i prezira, pravednosti i nepravednosti, čežnje, požude, srama, straha od odbačenosti, egoizma i potrebe za osvetom, razotkrivaju našu bespomoćnost i prazninu.

 

Hrabrost je pogledati sebe u zrcalo i prepoznati sve svoje slabosti i odlučno učiniti promjene na putu života.

 

Koliko puta smo tražili sažaljenje drugih, prikazujući sebe kao žrtvu. Nismo ni slutili da je naša potraga za sažaljenjem drugih uništavala preostali polet izmučenog i umornog srca.

Oni koji su u životu najviše propatili znaju razumjeti nerazumljivo. I kada smo padali na životnom putu ostajući očajno zaglavljeni u kaljuži straha, ostavljeni i odbačeni od ljudi, bivali smo oslobođeni. U svim tim životnim krizama kada bijaše sve rečeno i od nikuda nije dopiralo svijetlo, ostajala je naša ljudska slabost i ruka visoko vinuta u zrak u znak pomirenja i vapaja za pomoći.

Biti razotkriven u životnim krizama znači dopustiti drugima da svu bijedu, nezrelost, nedoraslost, umišljenost i lažni sjaj zamijeni praznina, tuga očaj i bijeda vlastitog bitka.

Nije lako dopustiti drugima da te razotkriju i sliku velikog i snažnog učine malim i jedva vidljivim. Takvi padovi na životnom putu bole, ali oslobađaju.

Naše stranputice, krive odluke i nepromišljena dijela rane su koje pažljivo nosimo. Naše rane su živi svjedoci našeg rasta u ljubavi, pozivi za jačanje volje, misli i osjećaja.

Predati se životnoj patnji, miran u svoj bespomoćnosti bez prigovora i opovrgavanja, cjelivajući trenutke tišine, sveti su trenuci koji nas pozivaju na hod kroz postaje života.

 

Autorica: Doc. dr. sc. Dubravka Šimunović
Profesorica na Zdravstvenom Veleučilištu

 

Share.

Leave A Reply