Stao mi je konj na nogu

0

Dan dva prije nego li je počela ova era Korone u Hrvatskoj, ne svojom voljom sam završila na hitnom prijemu u jednoj zagrebačkoj bolnici.

Nedjelja ujutro, mene žiga u leđima još od petka, ali ja sam čvrsta žena i ja to mogu izdržati. Pa pobogu, rodila sam i preživjela… kaj je ovo za mene.

I tako nakon dobre prepirke sa suprugom, ipak je pobijedio u debati (da, i to je moguće), odvezao me na hitni prijem.

Ušla sam dok je on tražio parking i stala u red za trijažu. Bilo je 9 sati ujutro. Ispred mene su bili neki ljudi, ali nisam slušala detalje jer sam se skoncentrirala na disanje… I došla sam na red. Za pultom je sjedila mlada sestra, možda svojih 35 godina, vidno umorna i iscrpljena, ne znajući što je čeka u idućih par minuta.

– Dobar dan. Što vam je?
– Boli me u leđima.
– Gdje točno?
– Pa dole… – pokazujem joj rukom područje koje mogu dohvatiti, ali ne precizirajući točno.
– No dobro, uđite unutra pa ćete mi pokazati. Ulazim ja u malu trijažnu sobicu, skidam jaknu i pokazujem joj opet leđa…
– Hm… pa jel’ imate problema s kičmom?
– Ma ne. Ne boli me kičma nego… ne znam, kao da me bole bubrezi… opet pokazujem po leđima pokušavajući lokalizirati bol.
– Pa kako vas boli?
– Pa jako…
– OK jako… ali jel’ kao menstrualna bol, ili reumatska ili vas žiga?
– Pa nemam reumu, a ni mengu. Žiga me! – već vidno nervozna odgovaram jer bol postaje sve jača, a ja moram sve pliće disati da uspijem stajati na nogama.
– OK, pozvat ćemo onda urologa da s vama malo porazgovara.
– Ženo, nisam došla na razgovor, nego da mi pomognete.
– Znam gospođo. Molim vas pričekate u čekaoni, pozvat ćemo vas…

Sjela sam tik do trijaže jer nisam mogla hodati dalje od boli. Dolazilo je mnogo ljudi s raznim ozljedama, nerijetko i djeca. Nekako su svi došli na red prije mene. Starci i djeca imaju prednost, to mi je jasno, ali bilo je tu i mojih vršnjaka… A ja čeka i čekam i čekam… bilo je već 12 sat kad je glas na razglasu rekao: Skočić – ambulanta 11.

Dovukla sam se do ambulante 11 i strovalila na stol. Mladi zgodni urolog se potrudio da kroz moje „oklope“ napipa bubrege i ultrazvukom zaključio da su bubrezi prohodni.

– Pa dobro gospođo, gdje vas boli?
– Pa tu! – i opet mu pokažem na isto područje kao što sam pokazala i u trijaži.
– Pa to nisu bubrezi!
– A od kuda da ja znam gdje su mi bubrezi! – ljutito sam odgovorila.
– Da, imate pravo…OK prebacit ćemo vas na internu. Pričekajte u čekaoni.

Vratila sam se i srećom isto mjesto me čekalo iako je čekaona već bila puna ljudi… prošlo je 12 sati i već sam bila gladna i žedna i nervozna, ali zabranili su mi da išta konzumiram zbog pretraga.

Oko 13 sati na razglasu se čulo: Skočić – ambulanta 9.

Drugi doktor. Taj me pokopčao na EKG, uzeli su mi krv i dali upute za čašicu s urinom. Bljak.
Možete leći tu preko puta ambulante pa ćemo vas odvesti na RTG. Legla sam i zaspala jer su mi dali intravenozno nekakvu terapiju. Nakon sat vremena dolazi liječnik i kaže: – Možete sad u čekaonu, pozvat ćemo vas.

O jebem ti čekaonu i sve, pa dokle više! Nisam ovo na glas rekla, ali se iz mog pogleda to moglo iščitati.
Sjela sam u čekaoni i uskoro su me pozvali na RTG.

Kad sam ušla unutra pitali su me: – A gdje ste vi? Zvali smo vas već 10 puta u zadnjih sat vremena.
– Spavala sam u ambulanti. – kratko sam odgovorila, ne vidjevši svrhe objašnjavati.

Po završetku snimanja, sjela sam u čekaonu.

 

Stao mi je konj na nogu

U tom trenu u punu čekaonu je uletjela mlađa djevojka vidno šepajući i smijući se kroz suze od bola. Kad je došla na red, kroz smijeh je izgovorila čarobne riječi:

– Stao mi je konj na nogu!

Teta s trijaže je izletjela iz svog malog ureda, donijela joj kolica i odvezli su je momentalno u ambulantu. U idućih 15-ak minuta sam vidjela da ju voze na snimanja i na kraju je završila na operaciji. Dakle, znali su sve za manje od 30 minuta, a ja sam sjedila tamo već više od 5 sati i niš.

Uskoro se oglasio poznati glas na razglas: Skočić – ambulanta 9.

– I kako ste sad? Jel’ terapija pomogla malo? Jer vas boli?
– Pa malo je pomoglo, lakše dišem, ali boli još uvijek.
– OK. Dakle imate jaku upalu mjehura i bubrežnih kanala. Terapija vam je ovo i nemojte nikuda landrati.

Dok je on to meni objašnjavao, kroz hodnik je netko protrčao i počeo vikati: Korona, ajmo maske, miči sve van.

Izletjela sam ko’ koprivom ošinuta i stavila se u samoizolaciju sljedećih 10 dana. Nije bilo lako, ali evo prošlo je već više od 3 tjedna i ja sam dobro, hvala na pitanju.

 

Što sam naučila iz ovog iskustva?

  • Anatomije mi nije jača strana i definitivno moram poraditi na tome
  • Više se igrati pantomime jer mi očito ni objašnjavanje ne ide
  • Tete u trijaži imaju užasno težak posao jer bisere koje sam čula čekajući, ne smijem ni ponoviti, počevši sa mnom. Ajd’ da nisam ja najgora, jedan je na trijaži sestri rekao: – Čini mi se kao da se planeta malo prebrzo vrti oko mene, a nisam se baš tako jako naduvao.
  • Izbjegla sam prvi susret s Koronom, što ne znači da se nećemo opet sresti. Iako, budući da sam izjurila od tamo, moguće je da je hodnikom protrčao onaj što mu se planeta prebrzo okreće… ne znam sad baš sigurno…
  • Ako budem ikad više morala na trijažu, na putu do nje morat ću smisliti učinkovitu rečenicu kao: „Progutala sam ježa“ – ako me boli grlo, ili „Ronila sam s piranama“ – ako dobijem osip ili „Borila sam se sa susjedovom mačkom…Bengalskom“. Ma ne zna, lupetam, ali ipak treba malo tu anatomiju proučiti jer oni na trijaži ne znaju što je tebi ako im ti ne objasniš ili ako ozljedu jasno ne vide.
  • Kad imaš problema s mjehurom i bubrezima pije se čaj od peršina. I fin je…tak da znate.

Eto. U nadi da neću skoro opet morati u bolnicu, šaljem vam puno pozdrava.
Voli vas vaša Nevena.

Share.

About Author

Nevena Skočić

Žena, majka, prijateljica i supruga – to su uloge koje najčešće i najradije igra. Svojom empatijom prema ljudima i životinjama nerijetko sudjeluje u volonterskim akcijama za pomoć. Majka je četrnaestogodišnjaka, koji kao ni ona nije ljubitelj riječi „morati“ ili „trebalo bi“, pa zajedno nerijetko provode vrijeme u raspravama o životnim temama koje i odrasli zaobilaze. Društvena, nasmijana i do bola sarkastična, ljubiteljica je dvosmislenih rečenica i općenito takvog načina komunikacije. Smatra da tako drži svoj um svježim pa se često tako i obraća. Nedavno je objavila svoj prvijenac, roman „Što ne znaš, ne boli“ koji se bavi velikim temama u životu žena 21. stoljeća. Nevena piše nastavak romana.

Comments are closed.