Ponekad nas predmeti iz prošlosti povedu na neplanirana putovanja kroz sjećanja. Stara Singerica, koja je preživjela desetljeća, postala je moj vremeplov. Svaka generacija žena u mojoj obitelji ostavila je trag na toj mašini, a s njom i dio svojih priča, briga, ljubavi i snova.
Prije nekoliko godina sam sjela za staru Singericu s namjerom da nešto sašijem. Zapravo, popravim nečiju haljinu. I najednom mi misli krenu negdje u prošlost. Ova stara mašina, kako sam saznala iz tvornice, ima više od osamdeset godina. Nije samo čudo što još uvijek radi, nego koliko žena je na njoj sve te godine stvaralo raznorazne kreacije. Moja mama, njena mama i teta…
Odjednom, osjećam se kao u vremeplovu.
Vidim svoju baku, uspravne figure u crnini, kako rubi maramice za nečiju sahranu. Bijele maramice s crnim obrubom, bar mala svjetla točkica u ta tužna vremena. Tko zna tko je izmislio takav običaj, ali naši stari su stvarno bili mudri.
A onda vidim bakinu sestru, koja ne šije tako često, ali mašina joj je uvijek tu negdje blizu. Ipak, jezik joj uvijek vrlo dobro radi, pa priča o svemu i svačemu nama djeci koja je slušamo otvorenih usta.

Vidim i svoju majku koja je tolike polumračne večeri provela za istom tom mašinom, jer morala je završiti nečiju svečanu haljinu… Ili možda školsku uniformu… Ili neku od haljinica, dok smo sestra i ja bile još male.
Povezano: Priče u kutku moga srca
Još uvijek osjetim onaj isti sjaj
I sada, dok rukom prelazim preko starinskog drva i metala koji izgleda pomalo istrošeno od upotrebe, osjetim onaj isti sjaj kao i kad su je kupili nekih davnih godina, kad je bio običaj donijeti šivaću mašinu u miraz. Tko zna koliko je koštala, vjerojatno ne malo, ali takav je bio red…
A sada imam novu mašinu, zapravo nekoliko njih. Nekako je obiteljska tradicija, koja je čučala negdje duboko sakrivena, isplivala nakon svih ovih godina. Svaki dan, i dalje, kao da duh šnajderica pripomogne kad negdje zapnem. Jer učim, kao i u svakom novom poslu, učim svaki dan.
Uz sve učenje nastojim održati i nešto drugo – tradiciju. Bogata se tradicija Slavonije kroz moje ruke pretvara u nešto novo. Staro novo.




Iako se bake i majke nerado rastaju od sakupljenog blaga, meni je srce puno kad nekako uspijem. Od ručnika i stolnjaka, eventualno neke ponjave, kako su ih onda zvali, sašijem ponešto funkcionalno.
Kad me pitaju, kako mi nije žao. Zašto bi bilo, ionako bi skupljalo prašinu u škrinji ili nekom ormaru, a sada ih može svatko vidjeti.
I to je to tkanje, nit, ti šavovi koji se isprepliću od davnina pa sve do danas. Šavovi koji povezuju prošlost i sadašnjost. A ja se pomalo nadam da će netko nastaviti ovu nit. Možda jednog dana, neka djevojka provuče ruku preko istog drva i metala, osjetivši istu povezanost.
Povezano: Obiteljsko blago i starine