Samo da te čujem

0

U zadnjih desetak dana s ovim riječima započinjem skoro svaki telefonski razgovor i stvarno tako mislim.

U doba digitalnog napretka kad čak i moja teta od 70 godina ima pametni telefon, komunikacija nam se svela na slanje lančanih poruka, filmića i slikica. Meni vam je mobitel toliko pun svakakvih video i foto poruka od kojih barem 80 % nisam ni pročitala, a niti odgovorila na njih.

Nakon meteora, potresa u Zagrebu i ovog nevidljivog gada Korone koji hoda oko nas, nisam više raspoložena za virtualna druženja, komentare i slično. Uglavnom više i ne odgovaram, osim ako eto baš odlučim otvoriti poruku i ona u meni izazove neku reakciju.

Došla sam u fazu kad na wc ne idem s mobitelom u ruci, nego obavim sve što imam najbrže što mogu, jer podrhtavanja tla još traju i nisu nimalo ugodna. Večeras sam samu sebe nazvala narodnim herojem jer sam oprala kosu nakon tjedan dan i ostavila regenerator 3 minute na njoj prije ispiranja. Koja hrabrost, ha!! Smješno vam je? E pa nije, jer zamislite da nas drmne potreščina opet i da mokre kose izletim pred zgradu, navučem upalu pluća i evo i gada Korone nepozvanog. Dakle, hrabra sam u svojim očima. O ljudima u Kašini, Čučerju, Markuševcu i ostalim mjestima koja su u blizini epicentra, koji i danas spavaju u svojim autima, nesigurnim garažama ili kod prijatelja i kumova, o njihovom herojstvu se ne usudim ni pričati, jer da sam ja na njihovom mjestu, mogla bih završiti ili u Remetincu ili u Vrapču. Pukla bih sigurno.

Da, nisam vam se dugo javila jer sam imala nekih situacija s kojima se nisam dobro nosila. Količina stresa koju sam nosila na svojim leđima, sada se čini, da prostite, kao pi.din dim u odnosu na sve ovo što nam se trenutno dešava, a o onom što nas čeka, neću ni govoriti. Jedna moja draga srednjoškolska kolegica mi je rekla: „Neno, nemoj pisati kad si loše jer takvu emociju prenosiš i čitateljima“.

E pa sad nisam loše, sad mi se oči otvaraju i želim to s vama podijeliti.

Društvene mreže su pune motivacijskih govora, podrške svima koji u ovim najtežim trenucima pomažu, i to je divno. To dokazuje koliko smo mi zapravo jaka raja koja zna da zajedno možemo sve. Istina, sve češće mi se čini da nam treba Goli otok da na njega smjestimo sve koji uporno pokušavaju dokazati sebi i ostalima da su super pametni pa svojim neodgovornim ponašanjem ugrožavaju ne samo svoje bližnje, nego i medicinske radnike koji su nam sad od najvećeg značaja.

 

Zahvalna sam

Zahvalna sam i na našim tetama i stričekima na blagajnama, mojoj Gogi, Mariji, Ivani, Dragici, Aniti, Adeli, mojim prijateljicama koje unatoč bahatluku pojedinaca koji misle da su nedodirljivi, dovode svoje vlastite živote u opasnost da bi mi imali koliko toliko pune frižidere i ostave. Stričekima kamiondžijama duboki naklon jer bez njih sve to ne bi bilo na policama. Ekipama na benzinskim pumpama gdje ljudi i dalje bahato dolaze znajući da su zaraženi, a ti im nemreš niš… mislim možeš, ali onda ugrožavaš sebe zbog bića koja to ne zaslužuju… Našem Viliju & ekipi koji svojim konkretnim i jasnim odgovorima ulijevaju nadu da će ovo sranje ipak proći… Našim BBB, vatrogascima, vojsci, civilnoj obrani… policiji…

Zahvalna sam na svima njima i prije spavanja kad imam razgovor sa Njime, zahvalim i zamolim da ih sačuva od onih kojima je mjesto na tom Golom otoku.

Ne morate se složiti sa mnom, nije mi to ni cilj, ali imam mogućnost zahvaliti se javno, pa evo to sad i činim.

Srce mi je bilo puno kad sam vidjela da su i Beograd i Sarajevo dali podršku mom Zagrebu, dan kad se činilo da je svemu kraj. Dan, kad su majke sa svojim tek rođenim bebama stajale bose ispred bolnica, dan kad su vatrogasci starce ljestvama skidali sa najpoznatijih zgrada najdražeg mi grada, dan kad se zauvijek ugasio jedan mladi život, život djevojke koju nikada nećemo zaboraviti. Na molbu njezinog brata pljeskali smo neko večer iz sveg srca… neki su nam to zamjerili, ali ja vjerujem da je Anamarija bila zahvalna što smo uslišili želju njezine obitelji. Ne želim nikada saznati kako se oni osjećaju, a vjerujem da ni oni još nisu svega svjesni i želim im zdravlje i mir.

Zdravlje i mir želim svima vama koji čitate, vašim obiteljima, vašim poznanicima i najmilijima… želim nam svima da kad sve ovo prođe počnemo cijeniti:

  • Bok, kako si…nazvala sam samo da te čujem…
  • Zagrljaj
  • Istinu
  • Slobodu kretanja
  • Kavu u lokalnom kafiću

Želim da ovi što su bahato praznili police dućana kad je krenula drama oko Korone ipak progledaju i podijele svoje zalihe sa starima i nemoćnima koji nisu u mogućnosti sebi osigurati ni osnovno, a kamoli bahate zalihe. Možete to napraviti i anonimno… ne mora nitko znati. Pomaže se u tišini, a ne na sva zvona… Znate da sve to netko gleda i da pred njega idemo praznih džepova. Nisam praktični vjernik, ali ovo me drži.

Želim da se sjetite već danas svojih susjeda, da ih nazovete i pitate kako su i treba li im štogod.

Želim da me moji susjedi ne steraju u rodni kraj kad za par dana puknem do kraja i počnem na razglas pjevati i puštati glazbu po mom ćeifu.

Želim da shvatite koliko ste sretni što ste preživjeli sve ovo pred nama.

Želim da imate vremena jedni za druge, želim da naučite pokazati emociju i želim vam da volite… kao što nikada voljeli niste – želim da volite život. Jer, to će vam svima biti drugi rođendan. Sljedeća kava u lokalnom kafiću biti će vam drugi rođendan. Shvatite to.

Ne znam kako ćemo sve ovo preživjeti, ali vjerujem da hoćemo. Vjerujem da će i moji poslodavci naći načina da se isplate plaće, da sport preživi i da ovu pauzu iskoristimo za pripremu 2021. koja MORA biti veličanstvena.

Eto, toliko od mene. Sad više nama izgovora da nemam vremena pisati pa očekujte da ću vam se uskoro ponovno javiti.

Voli vas vaša Nevena!

Share.

About Author

Nevena Skočić

Žena, majka, prijateljica i supruga – to su uloge koje najčešće i najradije igra. Svojom empatijom prema ljudima i životinjama nerijetko sudjeluje u volonterskim akcijama za pomoć. Majka je četrnaestogodišnjaka, koji kao ni ona nije ljubitelj riječi „morati“ ili „trebalo bi“, pa zajedno nerijetko provode vrijeme u raspravama o životnim temama koje i odrasli zaobilaze. Društvena, nasmijana i do bola sarkastična, ljubiteljica je dvosmislenih rečenica i općenito takvog načina komunikacije. Smatra da tako drži svoj um svježim pa se često tako i obraća. Nedavno je objavila svoj prvijenac, roman „Što ne znaš, ne boli“ koji se bavi velikim temama u životu žena 21. stoljeća. Nevena piše nastavak romana.

Comments are closed.