Razvod – “lakše” ili jedino rješenje

0

U odnos ulazimo s određenim očekivanjima, svjesnima i nesvjesnima, s različitim vjerovanjima, stavovima i interesima. Upravo ta očekivanja, kao i naša osobnost, rezultat su odnosa što smo ga imali u životu s nama važnim osobama, od kojih su posebno važna naša najranija iskustva sa svojim primarnim skrbnicima –  roditeljima.

Kroz njih smo izgradili sebe. Naučili smo koje su naše potrebe, misli, osjećaji i ponašanja prihvatljivi. I tako smo stvorili svoju osobnost, svoj svjesni dio, dio koji poznajemo. No naše potrebe nisu svaki put bile u potpunosti zadovoljene, kao što nisu bili poticani ni svi naši interesi, talenti i sposobnosti. Tako je svatko od nas upoznao i nezadovoljstvo i bol onda kada naše potrebe nisu bile zadovoljene, kada nas roditelji nisu doista vidjeli niti podržali. Takvi naši dijelovi postali su zanemareni, potisnuti ili odbačeni, a neke od naših potreba ostale su nezadovoljene.

Tako smo početnu cjelovitost, koju smo imali rođenjem, polako izgubili. Istraživanja i rad s parovima pokazuju da upravo s ciljem vraćanja cjelovitosti i liječenjem povreda ulazimo u veze i odabiremo baš one partnere za koje smatramo da će nam to moći pružiti. Partnere biramo, iako nam se to možda neće svidjeti, na osnovi pozitivnih i negativnih karakteristika ljudi koji su nas odgajali. Tražimo partnera koji ima slične karakteristike osobnosti kao što su imali i naši roditelji, stvarajući tako situacije koje smo ranije doživjeli i nadajući se da će sada partner zadovoljiti naše nezadovoljene potrebe ili zaliječiti nastale rane, da će nam pružiti ono što nam nedostaje. Nadamo se da ćemo u vezi konačno dobiti bezuvjetnu ljubav, sigurnost i povjerenje kojima smo od rođenja težili i biti sretne i cjelovite osobe. Tu činjenicu potvrđuju mnoga iskustava i svjedočanstva parova. A i sami često možemo primijetiti da u nekom trenutku u odnosu postanemo toga svjesni – naš partner previše sliči našim roditeljima.

I zaista, na početku veze osjećamo privlačnost. Osjećamo se voljeno i prihvaćeno, potpuno sretno. Sve je prekrasno, lako, jednostavno. Život ima smisao! Kada smo zaljubljeni, imamo osjećaj kao da drugu osobu poznajemo cijeli život, osjećamo se jedinstveno i potpuno, cjelovito, kao da je druga osoba dio nas i ne možemo zamisliti život bez nje. Partneri se polako otvaraju jedno prema drugome, povjerenje i bliskost postaju veći, mogu razgovarati i o pozitivnim i o negativnim i bolnim događajima. Osjećaju međusobno suosjećanje i prihvaćanje bez kritike, uspoređivanja i prosuđivanja. Pružaju jedno drugom bezrezervnu pažnju, potporu i utjehu. U tom razdoblju i mi se želimo pokazati u što boljem svjetlu, trudeći se oko partnera, brinući se za njega i ne ističemo svoje potrebe i želje. Pozitivne karakteristike partnera toliko su nam u fokusu da ne vidimo drugu stranu, a posebno ne onu negativnu.

Kako zaljubljenost polako prolazi, više ne očekujemo od partnera da samo bude onakav kakav jest, nego naša očekivanja rastu. Sada očekujemo da on zadovolji mnoge naše svjesne ali i nesvjesne potrebe. Očekujemo da će se partner prilagoditi našim navikama i rutinama te da će  biti uvijek dostupan za nas.

Istovremeno otkrivamo da partner ima i neke osobine koje nisu poželjne i koje nam počinju smetati. To su često one iste osobine koje su nas i privukle tom partneru i koje smo nesvjesno tražili. I tako polako postajemo svjesni da partner ne samo da ne zadovoljava naše potrebe nego nam nanosi iste povrede koje smo doživljavali i ranije, u djetinjstvu. I tako se polako nađemo u situaciji kada se uzajamno povrjeđujemo oživljavajući stare rane iz djetinjstva, pripisujući jedno drugome vlastite negativne osobine. U vezi se više ne osjećamo sretno, nego osjećamo nezadovoljstvo i tjeskobu. Kako nismo svjesni izvora takvih osjećaja, odgovornim za to smatramo svog partnera. Osjećamo kao da se partner odjedanput promijenio, a mi smo ostali isti.

I tako počinjemo tražiti i prisiljavati partnera da nam pruži ono što nam nedostaje i što smo „zaslužili“. No, ne govorimo jasno jer nismo tako naučili. Naučili smo vikati ili samo šutjeti i biti nezadovoljni i čekati da se netko pobrine za nas i zadovolji naše potrebe i želje. Uhvaćeni smo u mrežu optuživanja i kritiziranja, a ljubav, potpora, briga i razumijevanje nestaju. I tako se nastavlja borba za moć – tko će uspješnije navesti partnera da napravi po njegovom i da zadovolji njegove potrebe. I tada shvaćamo da nećemo ni ovim odnosom zaliječiti svoje rane i postati cjelovite osobe. Osjećamo razočaranje!

Kada borba za moć kulminira, odjednom osjećamo da ne znamo kako dalje. Zaključujemo da nismo jedno za drugo i da je sve ono prije bila velika pogreška, zaključujemo da ništa ne možemo poduzeti. Kada nam više ne ide, kada nam se čini da smo pred zidom i kada ne osjećamo međusobno poštovanje, bliskost i ljubav, razvod se čini kao jedino rješenje. I zaista, danas se čini kako je sasvim normalno prekinuti brak ili dugogodišnju vezu kad vidimo da nam više ne ide a partner nikako da se promijeni i nikako da nešto poduzme. Pomisao o savršenijem partneru nameće se sama. Ideja da bi nam život s drugim partnerom bio uzbudljiviji i bolji zvuči primamljivo, no bol i povrijeđenost koju razvod i novi život nosi sa sobom doista su veliki. Ako u vezi postoje i djeca, odgovornost prema njima je velika, a povrijeđenost i bol koju će osjećati neminovna su posljedica takve odluke. Argument da je i za djecu bolje da ne žive u obitelji u kojoj postoji nesnošljivost, svađe i sukobi, u kojoj nema poštovanja i ljubavi, stoji. Točno je da to za djecu nije poticajna i ugodna okolina, no točno je i to da su partneri međusobno odgovorni za svoj odnos i da su kao roditelji odgovorni za atmosferu u obitelji u kojoj djeca žive i rastu. Stoga, kako su kreirali svoju životnu zajednicu, tako je imaju mogućnosti i promijeniti.

Poneki prežive ovu borbu, nađu načina da uče i razvijaju se u odnosu i dolaze na novu razinu, do zadovoljavajućeg odnosa, odnosa ljubavi i poštovanja.

Neki odaberu ostati u braku bez prave bliskosti – zbog raznih razloga. Ostaju razočarani, ali pronalaze neke druge načine kako živjeti s time. Ostaju u vezi koja ne ispunjava niti jednog od partnera, žale se i razmišljaju: Kako bi bilo da sam odabrala/odabrao drugog partnera?

Moramo napomenuti da svakako postoje i situacije u kojima je razvod najbolje rješenje, a tu ponajprije mislimo na odnose u kojima postoji ozbiljno fizičko i psihičko nasilje. No razmatrajući većinu odnosa i problema u kojima se parovi nađu, alternativa razvodu svakako postoji.

Prava alternativa je odabrati unaprijediti svoju vezu i odnos, učeći iz njega i ponovo vratiti ili nanovo stvoriti ozračje ljubavi, povjerenja i poštovanja. Moguće je stvoriti brižan odnos, odnos međusobne potpore, pa ako smo i u prilično lošem odnosu te ako neke velike bliskosti i ljubavi ni ranije nije bilo. U stvari je lakše i manje razorno unaprijediti i razviti postojeću vezu nego krenuti ispočetka. A iskustva pokazuju da će se često partneri i u novoj vezi naći u istim ulogama, s istim osjećajima i problemima, bez obzira na svoje ranije iskustvo – odluku i stav da im se to više neće ponoviti.

Ako želimo i odlučimo, možemo imati bolju i sretniju vezu, ispunjeniji i kvalitetniji život. Iskustva mnogih parova potvrđuju uspjeh i vrijednost odabira tog puta! Možemo svjesno preuzeti odgovornost za sebe i svoju ulogu u odnosu. Pomoć psihoterapeuta ili bračnog savjetnika u tome nam može umnogome pomoći.

Alternativa neprestanim sukobima i borbi za moć svakako je svjesno partnerstvo i svjestan brak. To podrazumijeva iskren odnos partnera koji su svjesno odlučili biti zajedno i biti predani svom odnosu. Oni vezu vide kao način da zadovolje svoje nezadovoljene potrebe i izliječe svoje rane, ali su spremni to isto pružiti i svom partneru kroz međusobnu ljubav, potporu i uvažavanje. Svjesni partneri spremni su vidjeti jedno drugo onakve kakvi stvarno jesu i biti tu jedno za drugo. Oni preuzimaju odgovornost za jasno izražavanje svojih potreba i želja, i spremni su naučiti nove načine kako te iste potrebe i želje zadovoljiti. Spremni su upoznati partnera, ali i sebe i svoje skrivene dijelove. Prihvaćaju i svoje negativne osobine. Oni preuzimaju odgovornost za odnos i svjesni su da je dobar brak rezultat energije i posvećenosti uložene u njihov odnos, da je to proces koji neprestano traje. Primajući i dajući u odnosu s partnerom, postaju cjelovitije osobe, a veza postaje izvorom sigurnosti i ljubavi.

Nova veza s istim partnerom može nam donijeti i slobodu i cjelovitost, povjerenje i ljubav – bez velike boli i povrijeđenosti drugih. Na tom putu bit će i uspona i padova, promjena se neće dogoditi u trenu, no taj nam put omogućava novu povezanost s partnerom, radost zajedništva, kvalitetnu i uspješnu vezu kakvu možda nismo imali nikada prije.

Preneseno s portala Pitaj mamu (tekst Psihološki centar Razvoj)

Share.

Leave A Reply