Postoje godišnja doba u prirodi, ali i u nama. Dok vanjski ritam prelazi iz topline u hladnoću, i naš unutarnji svijet često doživljava vlastite prijelaze. U vrijeme kada se život usporava, mnogi se po prvi put susretnu s potrebom da zastanu i poslušaju sebe. Tada pitanja koja smo dugo gurali u stranu postaju jasnija i upravo zato psihoterapija postaje važan oslonac.
Kad nestane buke i svjetla, ostajemo sami sa sobom i tada mnogi odluče potražiti psihoterapijsku pomoć. Ljeto nas lako zavara. Sunce, more, putovanja, druženja – kao da svi živimo laganije, brže, sretnije. U toj vrevi nema puno mjesta za tišinu, pa ni za sebe. Lako je ostaviti tugu u kutu duše dok nas toplina i gužva odvlače dalje.
Ali onda dođe jesen.
Dani postaju kraći, svjetlo mekše, zrak oštriji. Tempo se usporava. I odjednom, sve što smo potiskivali preko ljeta počinje se vraćati: tihi umor, praznina, napetost, pitanja koja nemaju brze odgovore.
Jesen ne stvara naše unutarnje borbe, ona ih samo ogoljuje. Kao što lišće pada s grana, tako i naše maske počinju popuštati. U toj tišini prvi put čujemo ono što nas već dugo tišti: da nismo dobro, da smo iscrpljeni, da smo usamljeni, da više ne znamo što želimo.
Upravo tada mnogi ljudi odluče započeti psihoterapiju. Ne zato što je jesen „teža“, nego zato što nas tjera da budemo iskreniji. Da prestanemo bježati. Da konačno stanemo i pogledamo sebe bez filtera.
Psihoterapija u tim trenucima postaje sigurno mjesto u kojem možemo reći naglas ono što nas već dugo tiho izjeda. U prostoriji gdje nas nitko ne traži da budemo jaki, napokon možemo biti stvarni. Možemo se rasplakati, zastati, zbuniti se – i sve je u redu. Jer terapija ne traži da budemo gotovi, nego spremni da krenemo.
Jesen razotkriva ono što ljeto skriva i zato, koliko god bila melankolična, često je upravo ona početak nečeg novog. Sezona u kojoj ne pokušavamo više biti „dobro“,
nego odlučujemo postati istinski dobro. Uz podršku i uz psihoterapiju.
Povezano: Ispod “Dobro sam” često stoji: jedva dišem
