Prije nekoliko godina dobila sam čestitku za rođendan, a danas mi je slučajno završila u rukama.

 

Tada je proputovala doslovno pola svijeta kako bi stigla do mene. Četiri poštanske markice i tko zna koliko otisaka prstiju… Winnie the Pooh i tigar plesali su oko torte s puno premalo svjećica i veselili se kao da su pozvani na slavlje. A na drugoj strani čestitke slova i brojke koje tada možda i jesam pročitala, ali danas nose drugačiju težinu: „Nema ljepšeg poklona od našeg prijateljstva“.

Svatko tko ima prijatelja iz djetinjstva zna da je to prijateljstvo neraskidivo. Zajedničke kave i izlasci, suze i smijeh, kratki i dugi izleti… Neka takva prijateljstva započinju još u pješčaniku, preko igranja lutkama i autićima, izmišljenog leta avionom i klizanja po zaleđenom potoku. Sve su to radosti koje izgledaju kao da nikada neće prestati. Jer, zašto bi prestale?

I onda dođe trenutak odrastanja, usvajanja društvenih normi, prilagođavanja drugima, stjecanje novih prijatelja i promjene prioriteta… I život i prijateljstvo se odjednom okrenu naglavačke. Više nema vremena za kave i lude izlaske. Odjednom postanemo ozbiljni i odrasli. A prijateljstvo pada u drugi plan. Život ide dalje i postavlja pred prijateljstvo razne prepreke.

Vjerujem da je osjećaj koji se javlja kada razmišljamo o prošlosti tu samo da nas podsjeti da je to uspomena. I da ju više ne možemo pozvati u stvarnost na drugi način nego sjećanjem. Većina ljudi ostaje u tom osjećaju, u prizivanju prošle stvarnosti u drugoj dimenziji. A neki dignu slušalicu i nazovu osobu koja im fali. Jer želimo stvarati nove uspomene.

Ja sam nazvala. I osoba s druge strane ista je ona osoba iz pješčanika i izmišljenog aviona. I bez obzira na daljinu – zajedno smo. I dalje se smijemo istim pričama, samo sada svatko sjedi na svojem kontinentu i pije kavu iz svoje omiljene šalice. Ima godina, ima odgovornosti, nismo isti ljudi. Ali još uvijek, nema ljepšeg poklona od našeg prijateljstva. Jer neka prijateljstva traju zauvijek…

Dina Balić