Trebaju li stara prijateljstva ostati stara?

0

Prije nekoliko godina dobila sam čestitku za rođendan, a danas mi je slučajno završila u rukama.

 

Tada je proputovala doslovno pola svijeta kako bi stigla do mene. Četiri poštanske markice i tko zna koliko otisaka prstiju… Winnie the Pooh i tigar plesali su oko torte s puno premalo svjećica i veselili se kao da su pozvani na slavlje. A na drugoj strani čestitke slova i brojke koje tada možda i jesam pročitala, ali danas nose drugačiju težinu: „Nema ljepšeg poklona od našeg prijateljstva“.

Svatko tko ima prijatelja iz djetinjstva zna da je to prijateljstvo neraskidivo. Zajedničke kave i izlasci, suze i smijeh, kratki i dugi izleti… Neka takva prijateljstva započinju još u pješčaniku, preko igranja lutkama i autićima, izmišljenog leta avionom i klizanja po zaleđenom potoku. Sve su to radosti koje izgledaju kao da nikada neće prestati. Jer, zašto bi prestale?

I onda dođe trenutak odrastanja, usvajanja društvenih normi, prilagođavanja drugima, stjecanje novih prijatelja i promjene prioriteta… I život i prijateljstvo se odjednom okrenu naglavačke. Više nema vremena za kave i lude izlaske. Odjednom postanemo ozbiljni i odrasli. A prijateljstvo pada u drugi plan. Život ide dalje i postavlja pred prijateljstvo razne prepreke.

Vjerujem da je osjećaj koji se javlja kada razmišljamo o prošlosti tu samo da nas podsjeti da je to uspomena. I da ju više ne možemo pozvati u stvarnost na drugi način nego sjećanjem. Većina ljudi ostaje u tom osjećaju, u prizivanju prošle stvarnosti u drugoj dimenziji. A neki dignu slušalicu i nazovu osobu koja im fali. Jer želimo stvarati nove uspomene.

Ja sam nazvala. I osoba s druge strane ista je ona osoba iz pješčanika i izmišljenog aviona. I bez obzira na daljinu – zajedno smo. I dalje se smijemo istim pričama, samo sada svatko sjedi na svojem kontinentu i pije kavu iz svoje omiljene šalice. Ima godina, ima odgovornosti, nismo isti ljudi. Ali još uvijek, nema ljepšeg poklona od našeg prijateljstva. Jer neka prijateljstva traju zauvijek…

Dina Balić

 

Share.

Comments are closed.