Priča o stvaranju

0

Ljudi misle da je umjetničko stvaranje stvar nadahnuća, spoj dobrih osjećaja i lijepog vremena, ono kad te dodirne miris proljeća i neka muza…bla..bla… Međutim, nije to uvijek baš tako… Da me ne biste krivo shvatili, daleko od toga da pogled na zelenu livadu, cvijeće u vazi ili ustreptala radost u srcu ne mogu biti poticaj za umjetničko stvaranje bilo koje vrste; za pisanje, za slikanje, za oblikovanje u glini…

Osim toga, poznato je da su najveća umjetnička djela nastajala upravo u trenucima očaja, ratnih razaranja, nemoći, protesta protiv režima, baš kao i uslijed spoznaje nesagledive ljepote života. Zato, ostavimo zasad muzu i to čarobno nadahnuće trenutka po strani.

Umjetnik je radnik kao i svi ostali radnici. Što više radi, u boljoj je kondiciji. Jedini uvjet za stvaranje je svakodnevno, uporno, neumorno, dosljedno stvaranje. Rad, rad i samo rad. Navest ću jedan banalni primjer, npr. trčanje. Za čovjek koji svakodnevno trči po nekoliko kilometara – kažemo da je u kondiciji. Čim prestane trčati nekoliko dana to se odmah odražava na tijelu i treba mu nekoliko dana svakodnevnog trčanja kako bi vratio prvobitnu formu.

Ista stvar je i sa slikanjem. Osim toga, kod slikanja postoji još jedan čarobni moment, a to je da što više slikamo to nam više idejâ dolazi. To je kao kad kažemo za nekoga kako je lako nešto izveo, npr. sliku u nekoliko poteza, a ne pomišljamo da je to samo krajnji vidljivi moment desetljeća upornoga i predanog rada.

Naš mozak prilagođen je za beskonačno širenje, pa ga svaka dodatna kreativna aktivnost i dodatni zadaci koje mu svakodnevno namećemo zapravo šire.  Zauzvrat, radostan što ga stalno držimo u aktivnosti, naš mozak iznenada nam otvori neke nove kanale za koje nismo niti bili svjesni da ih posjedujemo (to su naši uspavani potencijali). Odjedanput, naša kreativnost vine nas u neslućene visine, čak dotle da i sami sebe nadmašimo ili iznenadimo u onom polju stvaranja kojim se već bavimo.

Neki dan sam išla u nabavku repromaterijala (perlice, žica, trakice) za izradu nakita. Dobila sam napadaj kreativnosti, i u jednome danu su nastale ogrlice i broševi sasvim različiti od svih dosadašnjih. Jako sam ponosna na sebe. Zašto? Zato jer do toga pomaka ne bi nikako moglo doći da nisam dosad već izradila stotine i stotine ogrlica i broševa, da nisam eksperimentirala s različitim materijalima, od svile pa do žica različitih sastava. Stoga, bez obzira u kojoj vrsti umjetnosti se izražavali, bitno je da smo u tome uporni, dosljedni, da ne odustajemo i da se prepustimo prostranstvu kreativnosti koje je uvijek tu oko nas u nekoj nevidljivoj, ali spoznajno dohvatljivoj dimenziji, i samo je pitanje vremena hoćemo li dovoljno poskočiti kako bismo rukom zagrabili u to nepregledno prostranstvo mogućnosti.

Vlasta Pastuović Aleksić, dipl. slik. – Art by Vlasta

Share.

Comments are closed.