Koliko je laži potrebno da se ispuni petnaest godina braka? Pred vama je „Savršena kuhinja“ – snažna priča o braku i prevari autorice Katarine Solomun. Priču o izdaji, lozinkama i trenutku u kojem se “zauvijek” pretvara u “nikad više” – donosimo u dva dijela. U prvom dijelu ulazimo u intimu prostora u kojem je ljubav postala sterilna poput operacijskog stola, a tišina između supružnika opasnija od bilo koje izgovorene riječi.
Potraga za izgubljenim životom
Ida je gurala kolica za kupovinu po supermarketu. Već ga je obišla nekoliko puta, no samo su vrećica trajnog kruha, litra mlijeka i instant kava ispunjavali njihovo metalno dno. Ni sama nije znala zašto je još uvijek tu i što joj zapravo treba. Odnosno, znala je. Treba joj njezin nekadašnji život, a to u supermarketu zasigurno neće naći. Uz iritantni zvuk kloparanja kolica po pločicama klimatiziranog supermarketa, stigla je i do polica s pićima. Pojma nije imala ni o vinima ni o žesticama jer ih jednostavno nije voljela. Tu i tamo pokoji liker, to da, onako prigodno, ali ništa više od toga. Nikad se u životu nije napila.
Sjećanje na Barcelonu: Miris mineralne i srama
Dobro, samo jednom, kada je s Damirom, netom nakon što su diplomirali, otputovala u Barcelonu. Bilo je to njihovo svojevrsno nagradno putovanje. Nakon godina studija zaslužili su malo odmora. Ukrcali se u autobus koji ih je poveo na 24-satno putovanje u toliko željenu katalonsku prijestolnicu. Odsjeli su u nekom jeftinom, poprilično ružnom hotelu. Svaki su dan na +36 obilazili brojne znamenitosti, provodili vrijeme na sunčanim ulicama, užurbanim tržnicama, lokalnim zalogajnicama ili zelenim parkovima.
Zadnji su dan svratili u neki otmjeni bar. Najprije su naručili koktele, a potom sangriju. Ida je praznila čašu za čašom. Krenulo je s bezazlenim hihotanjem pa teturanjem da bi se na kraju završilo nemilosrdnim povraćanjem u WC-u onoga turobnog hotela. Bilo joj je toliko zlo da je cijelu noć provela grleći zahodsku školjku, dok joj je Damir pridržavao glavu. A sljedeće ih je jutro čekao povratak kući. Osim nelagode u želucu i pospanosti, osjećala je i neopisiv sram. Ali Damir tada nije tako mislio. Cijelo ju je vrijeme držao za ruku i kupovao joj mineralne na usputnim odmorištima.
Sterilna bjelina
Ajme, kad je to bilo… pomislila je Ida sjetno, zagledavši se sada u bocu Bombay Saphire dry gina. Ne razmišljajući previše, odložila ju je u kolica, usput dohvatila i jedan Moët pa krenula prema brzoj blagajni. Tih par sitnica ugurala je u vrećicu, provukla karticu i liftom se spustila u garažu. Sjela je u svoju malu Toyotu Aygo, ubacila u brzinu i krenula kući.
Ušavši u prazan stan, izula je cipele, a vrećicu odložila na stolici u kuhinji; raspremit će je kasnije.
Damir je… Jako je dobro znala gdje je njezin suprug sada, ali ako krene o tome razmišljati, vrlo je vjerojatno da će se napiti kao onda u Barceloni. Samo što bi je sada vjerojatno pokupila hitna i odvela je na reanimaciju.
Pogledom je zaokružila po kuhinji bijelih površina. Modernoj. Sterilnoj, da se nju pitalo. Ali nije. Odabir je bio Damirov. Jer, valjda on zna bolje. Pa arhitekt je. U zadnje vrijeme uglavnom su večerali u tišini. Damir bi redovito ručao vani i vraćao se kući tek u kasno popodne, često i predvečer. Izmijenili bi one uobičajene informacije: kako je bilo na poslu, a tebi, kako sam umoran, mislim da ću ranije leći… dok bi vilicom nabadao male rajčice u salati. Najodvratnija od svega bila joj je slavina, ona visoka, dugačka, koja ju je neodoljivo podsjećala na slavine kojima se ispiru stolovi poslije obdukcije. Stresla se od muke.
Intima koja je postala eksponat
Opet je pogledom prošla s lijeve na desnu stranu njihove kuhinje. Dobro, mora sama sebi to priznati, premda nevoljko, bilo je i lijepih trenutaka koji su se odvijali u ovoj kuhinji. Kuhinja je središnje mjesto obiteljskog života, odzvanjale su joj Damirove riječi negdje po zakucima mozga. Da, baš! I zato mora biti prostrana, osvijetljena, funkcionalna, ali i mjesto koje ćemo povezivati s nečim ugodnim i toplim, nadasve našim intimnim.
I uistinu, još se može prisjetiti dana kada su njihovi ručkovi ili večere bili ispunjeni živim razgovorima u kojima su iskazivali stvaran interes jedno za drugo. Dok bi ona pričala, Damir bi je slušao. Desnu bi ruku položio na stol, a lijevom podbočio glavu. Gledao ju je. I Ida je jako dobro znala da u tom trenutku za njega na svijetu postoji samo ona. Postavljao je pitanja, iznosio svoja mišljenja, savjete, prijedloge… Nježno bi je rukama obujmio oko struka dok je prala suđe, oslonivši bradu na njezino rame. Više se i ne sjeća kada je zadnji put osjetila njegov C. K.
Rođendani, obiteljska okupljanja, prijateljska druženja, sve se to odvilo baš u ovoj kuhinji.
Petnaest godina u nevidljivoj knjižici
I kada je prestalo? Da se nju pita, rekla bi jednostavno s godinama. Gotovo da i nije primijetila taj neki novi život koji je uzurpirao njihov stari. Ili možda i je, ali bilo je jednostavnije ne obraćati pažnju, ne postavljati pitanja, ići dalje. Jer, zar nije tako svima, tim bračnim parovima koji su upisivali u neku nevidljivu knjižicu zvanu brak godine i godine zajedničkog života? Konkretno, ona i Damir petnaest.
Jednostavno, pojede te svakodnevica: posao, obaveze, perimenopauza, činjenica da postaješ sve starija… I što je najgore, navikneš se da je sve baš tako kako je i da će tako zauvijek ostati. Uklesano u kamenu. Da će ona Damiru zauvijek biti najljepša, najdraža, najvažnija, najzanimljivija, sve naj, unatoč itekako vidljivim promjenama: borama, opuštenoj koži na vratu, širim bokovima, grudima koje su se opustile, pokojem kilogramu viška, podočnjacima koje korektor više nije mogao prikriti, rukama koje su odavale godine čim bi ih položila na stol, lomljivoj kosi… Damir je, za razliku od nje, još uvijek tražio ono što vrijeme neumoljivo oduzima.
Koktel za kraj ili novi početak?
Iz vrećice je izvukla dry gin i Moët. Zapravo ni sama nije znala zašto ih je kupila ni što bi s njima, no kad su već tu… U debelu staklenu čašu ulila je Bombay saphire i šampanjac. Otpivši prvi gutljaj, zaključila je da taj njezin koktel i nije tako loš. Nakon što ju je ispila, smiješala si je još jedan.
“Živjeli!” nazdravila je sama sebi. “Znači, tako to počinje. Ili završava”, uzdahnula je.
Počela je osjećati onu obamrlost koja je još daleko od pijanstva, ali može krenuti tim putem. Dosta je, donijela je odluku. Grč u želucu također je popustio.
Boce i čašu ostavila je na stolu.
Bilo bi dobro da se pokupi na spavanje prije nego što Damir dođe kući. Ako uopće dođe, nokautirala ju je izdajnička pomisao. Korak je usmjerila prema svojoj spavaćoj sobi. Damir ionako već neko vrijeme spava na kauču, vječno prikopčan na iPhone 15 Pro. Sjela je na krevet i rukama prošla kroz kosu koja ju je podsjetila da je vrijeme za posjet frizeru. Željela je samo jedno – dobro se naspavati. Ugašeni mobitel odložila je negdje pored sebe.
Prozor je ostavila otvoren.
Damir sutra ne radi.
Vikend je.
Nastavit će se…
Povezano: Katarina Solomun: Neuhvatljivo (Priča o ljubavi bez filtera)
