Povodom jučerašnjeg Međunarodnog dana disleksije, za koji sam doznala jer je objavljeno nekoliko članaka “podrške” disleksiji, voljela bi dati jedan kritički osvrt na poimanje disleksije u Hrvatskoj. Lijepoj našoj, ali čini se često preuskoj za šira razmišljanja.

Većina članaka na koje sam naišla, a kojima je navodno cilj podrška disleksiji, naziva je već u prvoj rečenici neurološkom poremećajem. Iako se autoru članka njegova prva rečenica čini moćna, znanstvena, činjenična, ona stvara stigmu i pogrešnu percepciju o tome što disleksija uistinu jest. Dakle, događa se baš suprotno cilju koji se pokušava postići na dan koji je međunarodna zajednica proglasila danom disleksije. Niti je fokus na neurološkom, jer disleksiju niti dijagnosticiraju niti tretiraju neurolozi, niti je riječ o poremećaju, jer mudar svijet je odavno shvatio da biti drugačiji nije poremećaj, već prednost. Posebno kada se radi o visoko inteligentnim osobama.

U Hrvatskoj, umjesto napretka, i dalje svjedočimo da je poimanje disleksije zastarjelo. Time se nastavlja stigmatiziranje, umjesto osnaživanja. Vrijeme je da promijenimo diskurs i prepoznamo djecu i odrasle s disleksijom kao iznimno inteligentne pojedince čija različitost doprinosi širem društvenom napretku.

Djeca s disleksijom NISU BOLESNA!

Jedan predivan grad Lijepe naše prošle godine objavio je podršku „oboljelima od disleksije“. Dakle oni su djecu s disleksijom podržali tako što su ih nazvali bolesnima. Na uključivanje struke, to su uz isprike izbrisali. Možete li zamisliti kako izgleda svakodnevica djece s disleksijom kada ovako izgleda podrška?

Prazne i besmislene riječi podrške su prije svega štetne. Iz tog razloga molim svakoga tko misli objaviti nešto o disleksiji, da prvo promisli i razgovara s onima koji o tome najviše znaju. S malobrojnim logopedima koji se bave isključivo disleksijom ili s mnogobrojnim roditeljima koji se bave sa svojim djetetom!

Ono što treba naglašavati na dan podrške disleksiji je da se radi o iznadprosječno inteligentnim osobama te da mnoštvo najpoznatijih znanstvenika, umjetnika i sportaša ima disleksiju. Treba naglašavati da se problemi najviše očituju kod djece, kao teškoća učenja nastala zbog drugačijeg poimanja slova i riječi, ali da se ta teškoća pravilnim pristupom s vremenom savlada. Treba naglašavati da je za uspjeh nužno potrebna velika roditeljska posvećenost školi i učenju, te da ne treba odustajati unatoč čuđenju i podsmjehu većine „neuro istih“.

Nema napretka ako ćete se oslanjati samo na logopede

Uključeni roditelj je temeljni faktor u uspješnom razvijanju dječjih talenata i savladavanju prepreka koje disleksija neminovno stavlja pred njega. Uključeni roditelji su znatno značajniji faktor od logopeda, jer s djetetom svaki dan savladavaju poteškoće i najbolje znaju kakva podrška im treba. Nema napretka ako ćete se oslanjati samo na logopede misleći da će oni riješiti sve probleme, već je potrebno uključiti se svim snagama. Ono što međunarodna zajednica pokušava postići, u Hrvatskoj ne nailazi na odjek.

Hrvatsko društvo se fokusira na patologiziranje razlika i radi potpuno suprotno od onoga što je cilj, a to je fokusiranje na prednosti i shvaćanje da su djeca s disleksijom darovite i pametne male glave.

Pomicanje uskih granica hrvatskih društvenih okvira

Pomicanje uskih granica hrvatskih društvenih okvira u kojima si pametan samo ako možeš brzo napamet naučiti niz nepoznatih riječi, omogućit će se napredak cijelog društva. Djeca s disleksijom ne mogu se natjecati u takvoj vrsti učenja, popularno zvanom štrebanju. Jer, oni doslovno ne mogu štrebati. Zato mogu gotovo uvijek prije svih razumjeti smisao svakog zadatka.

Poteškoću im stvara ako je pitanje na koje treba odgovoriti postavljeno u pisanom obliku. Ako je postavljeno na način koji može biti dvosmislen, a što većina neće ni primijetiti. Problem im u mlađoj dobi stvara puno odnosa riječi u tom pitanju koje se ne mogu slikovito prikazati, jer njihov mozak svijet percipira kroz slike, a ne kroz riječi. Ali upravo zbog tih slika imaju mnoštvo uvida u problematiku, koji su drugima teže dostupni.

Tko se ne razvija, tko zaostaje?

Međutim, u redovom školskom ispitivanju znanja ozbiljan problem stvara to što svoje uvide još uvijek ne znaju točno izraziti riječima. Kao društvo poznati smo po tome da ne prihvaćamo ni druge vrste različitosti – spolne, rodne, vjerske, nacionalne i ostale. Slično tome još uvijek ne možemo probaviti da možeš biti super sposoban, iako neurološki funkcioniraš drugačije od većine. Nadležnim institucijama još uvijek ne pada na pamet pitanje koje bode oči. Ako iznadprosječno inteligentna djeca imaju loše rezultate u školi, koga tu treba mijenjati? Tko se ne razvija, tko zaostaje? Fizički zdrava djeca iznadprosječne inteligencije ili sustav školstva?

Da bi se djeca s disleksijom mogla razvijati na način koji najbolje odgovara njihovim sposobnostima i tako postići nevjerojatne stvari koje će podići cjelokupnu zajednicu na nivo više, kao što su to i ranije postizale mnoge osobe s disleksijom, moramo mijenjati sebe. Ne nužno svi, ali oni koji su uključeni u razvoj djeteta svakako da. Treba smisleno i intenzivno raditi na tome da u sustavu više nema mjesta za one koji se ne žele mijenjati, kojima je lakše pojednostavljivati situaciju i nazivati je ili poremećajem ili preuveličavanjem.

Povezano: Disleksija i sve što niste znali o disleksiji: Baš takav si potreban svijetu

Dar koji morate iskoristiti za boljitak svijeta

Disleksija je varijacija u načinu na koji mozak obrađuje informacije. Neke informacije sporije obrađuje, ali zato puno više informacija neopisivo brže obrađuje. O ovome drugome nisam pronašla da je itko ikada napisao niti jednu riječ na hrvatskoj jeziku. Na engleskom jeziku ispisan je ili preveden ogroman broj nadahnjujućih stranica, nakon čitanja kojih sigurno nećete zaključiti da imate problem, poremećaj ili poteškoću. Zaključit ćete da imate dar koji morate iskoristiti za boljitak svijeta. I da vam pri tom neće biti lako. Ali se isplati.

Zato molim malobrojne hrvatske logopede koji se bave disleksijom, uključene roditelje i posvećene profesore, odrasle disleksičare i sve ljude koji ih dobro poznaju, pišite ovoj našoj hrvatskoj javnosti o tome što disleksija uistinu jest. Kada javnost shvati bit će krajnje vrijeme da shvate i nadležne institucije te da počnu raditi na pozitivnim promjenama. Ove ostale, molim da prestanu ponavljati već bezbroj puta izrečene, a potpuno beznačajne, fraze o neurološkom poremećaju.

Hvala.

Irena Ožvald