Četvrti nastavak serijala Podcast by Suzy vodi nas u studio na samu Badnju večer. Umjesto klasične emisije, ondje se događa neobična večer puna smijeha, suza, poezije i živih jaslica.
Polako poteci i sve mi reci
Na samu Badnju večer, još u jutro rano, gosti podcasta by Suzy, bili su jako uzbuđeni. Rečeno im je, da poklone ne nose. Kada prvi mrak padne, doći će netko po njih. I tako svi zajedno, u miru, krenut će prema studiju. Tamo će ih dočekati Suzy i još netko…
– Dobra vam večer! Tea Blue! Baka Kamenka! Ljerka-amaterka! Uđite! Nemojte stajati na vratima! – rekla je Suzy i nasmiješila se
– Idem ja po vino i rakiju! Ostalo mi to u autu! Ovaj snimatelj “Karamela”, brate, ubi me do kraja! Iz zavoja u zavoj! Pa ja pitala, imala li još tih zavoja, nije mi dobro! A Tea Blue, da ste samo to vidjeli… Jadna. Bila je blijeda kao krpa!
– Ja sem sebom zela i jenu živu puru. Nesem ju imala srca vmoriti. Nek ona oda po studiju, a mi se bumo menili. Pojemo samo mlince i salatu. Pak je to v redu. Suzy, ima i slame v autu. Bumo delali v studiju i žive jaslice! Kak bu to lepo! – sve u jednom dahu reče Ljerka-amaterka i pusti puricu u studio.
– Uđite Tea Blue! Slobodno. Kako ste blijedi. Ruke su vam hladne. Jeste li dobro? – upita ju Suzy i zagleda joj se u modre, tužne oči
– Ne vidjeh boju na putu ovom. Samo cesta siva, što ljubi kamen. A, on vrišti! Stihove tvoje kazivati neću! Ni tvoje slike pokazati svijetu! Ostavi kist, ruke ti drhte. Kad te ne bude, tek onda, ljubit će te čitavi svijet – tako mi reče vjetar, pa u meni još jači čemer probudi. Ja sam gladna, a stihovi moji u san vječni odoše…
– Ima li koga za ispovijed?! – upita mali, sitni čovjek u pohabanoj reverendi i od srca se nasmije
– Velečasni, a što je vas zval? Vidim, mikrofon je vaš! Znate, velečasni, meša se tu ne održava. Tamo je, v cirkvi! Neste na dobroj adresi! – rekla je glasno Ljerka-amaterka i stavila živu puricu na stol.
– Bože dragi, što je ovo? – svećenik će u čudu
– To je pura, a baka Kamenka bude sad dopeljala v studio i ovcu. Pa budemo donesli slamicu. Pa maloga Isuseka. Mariju i Josipa. Tri kralja… Pa to bi vi, velečasni morali meni pripovedati, a ne ja vama! Budemo delali žive jaslice. Bilo bi dobro da i vi koju lepu reč velite. Pomolite se…
– Živa pura na stolu i ovca ispod stola. A, slama po cijelom studiju!? Kako to? U moje vrijeme, kada sam ja bio još mlad, bilo je živih jaslica. No, do tih običaja se više ne drži!
– Velečasni! Sad vam je se v modi! I kaj diši na starinu! I kaj diši na društvene mreže! Kad vi neste još čuli za facebook, ili se morti držite fini! Ovak, budete čuvali ovo stado da ne pobegne, ili se otme kontroli!
– Tako je velečasni. Ja moram načiniti nekoliko fotografija, da me cijeli svijet vidi! Ovdje i sada, to je najbitnije. Drugo, zaboravi. Ako nije objavljeno, viđeno i lajkano, kao da se nije ni dogodilo! – rekla je baka Kamenka i pogledala ga ljutito
– Ima li koga za ispovijed? – svećenik reče još tiše
Tea-Blue je i dalje trčala za puricom po studiju. Snimatelj je pazio na svoje skupocjene kamere, a Suzy je pustila neka večer sama pronađe svoj put. I bilo je puno smijeha. I puno suza. Pitanja sa smislom i bez smisla. Sitnih provokacija. Širio se miris kuhanog vina. Večera je bila na stolu. Kraj peći je spavala purica, a ovca ispod stola. I samo jedno pitanje, na kraju se potkralo i probudilo atmosferu…
– Vi ste Ljerka meni nekako, poznati. Jesmo li se mi već negdje sreli? – upitao je svećenik u miru
– Jesmo velečasni! Skoro ste me pregazili, gda sem zišla z kukuruza! Bila sem gola! “Bum te čekala v kukuruzu”! To je bila hit predstava, v kojoj sem glumila. Eto. To je to. Vi si zemite, kaj vam paše! Još da vam rečem, da sem susedi kokoš vmorila! Zafrknola joj vrat! Neje ona bogče bila ništ kriva, nego moj muž. On se je zagledel v susedu, a meni je saki den mast vadil! Jenoga ga dana bum tak lupila, kaj se ne bu mogel zdići!
– Ima li koga za ispovijed?
Povezano: Podcast by Suzy: Polako poteci i sve nam reci
