Poezija Sanje Krušelj odiše dubokim osjećajima, snagom i ljepotom. U ove tri pjesme o ženi, autorica se dotiče različitih aspekata u životu žene. Kroz stihove oslikava ženu koja se suočava s izazovima, njene slabosti, ali i ogromnu hrabrost.
U nastavku uživajte u tri Sanjine pjesme o ženi, koje ne samo da slave žensku snagu, već i potiču čitatelje na razmišljanje o univerzalnim temama ljubavi, hrabrosti i identiteta.

U OČIMA HRABRE ŽENE!
U njenim je očima,
svjetlost sunca
provirila kroz pukotine tame.
Bila je ona, od onih žena
vječno izgorjelih na lomači predrasuda.
I uvijek se iznova sastavljala,
kao ranjena vučica lizala rane
na svjetioniku nadanja,
dok padale su majske kiše
na njene žuljevite dlanove.
A ona je kao hrabra lavica
vodila svoje bitke,
prkoseći vjetrenjačama nepravdi.
Navukla je na sebe odijelo dostojanstva,
dok šibali su ljuti vjetrovi sjevera.
Nisu joj mogli ukrasti osmijeh,
on je bio njezin štit,
i kada je padala na dno,
i kada je klečala prljavih koljena,
pred vladarima i kraljevima.
Uzdigla se iz zgarišta
poderanih snova, kao feniks
jer u njenim očima oslikala se
snaga,
kao pečat njene duše.
U njenim je očima tinjao plamen
strasti,
kojeg nisu uspjele ugasiti kiše,
koje su joj poput pokore
padale na krhku dušu.
Bila je ona, od onih žena
koju su svi poznavali,
a nitko tamu u njenim očima,
taj jecaj magle
koja se sljubljuje na okna jeseni.
Bila je ona od onih žena
vječno izgubljenih
u vlastitom mraku,
pa vraćenih kroz meridijane
vlastitih spoznaja i hrabrosti.
U njenim su očima odspavali
sutoni ispisanih bajki,
više nije lutala trgovima zabluda,
pokidanih cipela života,
jer je dobro znala tko je ona.
Jer znala je da zaslužuje
svoje more,
svoj komadić plavog neba.
svoje sunce.
Nisu je uspjele slomiti sve oluje,
koje su disale na njenim nejakim ramenima,
jer u njenim očima
proljeće je isplelo
nepokidane niti hrabrosti.

TEBI HRABRA ŽENO!
Ti, moja plaha srno
što izvireš
iz dubine života,
ti si stijena
što se ne lomi
kad oluja
života hara.
Ti si divlja rijeka
što protiče
izvorom mog života
i nježna melodija anđela.
Ti si nježna
krhka breza,
stojiš uspravno
na vjetrometini života.
Ne daj da te lome
svojim lažima
u nekim krivim
ulicama sudbine.
Ne sagibaj glavu
pred onima
što bi
zidove života rušili
bez ponosa i časti.
Jer ti si
svako svitanje
moje zore
kad miluje me tama.
Tebi hrabra ženo
noćas
stihovi lete
kao molitva,
čuvaj ono zrnce nade
u sebi.

ŽENA!
Žena je stijena
na obali života,
i udah nježnosti u
bistrini čiste duše,
hrabrost ispisuje
njeno ime.
Pa splete svoje
nježnosti
na vjetrometini života,
sanjajući o dodiru
nježne ruke,
zaspala na dlanovima
tuđih uzdaha,
umornih očiju od života.
Ona sanja
mora i planine,
dok se njena haljina
prljava od lažnih bisera
vuče cestama
sudbine,
i gasi se njezin sjaj u tami.
Ženo, ne lutaj tim cestama
tuđih grijeha
za koji nisi kriva,
jer ti si biser u tami
i nježna melodija duše.
Ti si svjetlost svog neba,
i kad pokisle ulice života
mirišu, na ugašene nade.
Tebe su okovali
u tamnici samoće,
ne znajuć’
da se iz ranjenog krila ptice
čuje najljepši poj,
i da ne mogu raniti slavuja,
jer njegova je pjesma zapisana
u čistoći nevinog srca.
Ženo,
kada ti haljina
spletena od zabluda
bude teški znamen,
ti je u ništavilo prošlosti
baci
i potrči tim poljanama
sreće.
Jer ti si biser u tami
i nježna melodija duše.
Autorica: Sanja Krušelj