Poezija mlade Sanje Krušelj zadire duboko u ljudska osjećanja i misli, često prelazeći granice jezika i vremena. Ljubav, vječna inspiracija pjesnika, nepresušno je vrelo emocija. Pjesme o ljubavi su posebno dojmljive.
U nastavku pročitajte dvije pjesme o ljubavi koje na različite, ali jednako dojmljive načine, pišu o ljubavi otkrivajući njezine nježne i strastvene nijanse. Autorica koristi bogatstvo jezika kako bi prenijela osjećaje bliskosti. Pjesma “Slučajno smo se sreli” donosi sudbinsku komponentu ljubavi. Uronimo zajedno u ove stihove.
PRIČAT ĆU TI O LJUBAVI
Pričat ću ti o ljubavi
kada ovo more umiri
svoje talase od nespokoja
i kada jesenje kiše prekriju
naše tragove
i zima svoju haljinu obuče
od uspomena.
Pričat ću ti o ljubavi
kada mi jesen života
na licu iscrta bore
i umorne oči ožive od
sjećanja na jednu mladost.
Pričat ću ti o ljubavi
kada pogledam u modro nebo
i oslikani lik dragih ljudi,
pa se slučajno zavuče u moju dušu
zalutali osmijeh,
što kroz tamu diše.
Znaš li,
ja nikad nisam bila
neki slikar osjećaja?
Duboko sam ih zakovala u sebi
da manje bole,
ali pogledaš li u moje oči,
one će reći istine.
Koraci su moji
napukli listovi sazrijevanja,
u treptaju budnosti
sidrim kap svoje postojanosti.
Iza osmijeha sakrivam
gorak okus istine.
Nisu me ubile nevere života,
ni tuđi dlanovi grijehom umrljani
ni majske kiše što su padale
niz padine moje duše.
Samo pusti
da se sklonim krišom
u kaput tvojeg bića,
da ti imam snage jednom
pričati o ljubavi
kada mi jesen života
na licu iscrta bore.
Pričat ću ti o ljubavi,
jednom kada se laste vrate,
nekako s proljeća.
SLUČAJNO SMO SE SRELI
Slučajno smo se sreli,
dok se kiša pretapala ulicama
kao nježna simfonija jeseni.
Tiha je noć milovala zvijezde,
i kuću što miriše na djetinjstvo,
gdje je mladost svoje stope tkala.
Pijanista života, nježno
je skladao melodije sudbine,
kao da su kazaljke stale, na
uglu stare katedrale.
Noć je bila kao labuđe jezero,
mirno i duboko,
u kojem si umio svoje lice.
Pričaš mi o svemu, kao da smo
stranci,
kao da se nikad susreli nismo,
u nekom prolazu vremena.
Pričaš mi o prošlosti,
pričaš mi o svojim nadama,
o snovima odsanjanim, sazrelim.
Pričaš mi o onom što nikada
imali nismo.
A tako je malo falilo,
treptaj neba u vrtlogu sudbine.
Pogledaj u dubine mog oka,
tamo odavno više ne čuči djevojčica,
stojeći na kiši.
Mirisala bijele ljiljane s čežnjom
u zori vremena,
snena i plaha,
kao kad srna sluti vuka u grudima.
Našao si me drugačiju, sad
kroz osmijeh
nove zore vučem,
samonikla ruža, rođena iz
pepela boli.
Polomljena ali prkosna,
svoj ples života plešem s
vukovima.
Dok se mrkli mrak ziba u
titraju mjeseca,
a pijanista života miluje tipke
sudbine.
Utkala sam hrabrost, u
kaput svojih ljeta.
Ja još imam snage za
nova svitanja
i kad me moje noge nose
kamenitim putevima.
Autorica: Sanja Krušelj
