Pismo nevoljene žene

0

Nedavno me nazvala moja dugogodišnja prijateljica koju zbog svakodnevnih obaveza nisam jedno duže vrijeme niti vidjela niti čula.

 

U razgovoru sam doznala da se u međuvremenu razvela od svog dugogodišnjeg partnera. Moram priznati, nije bilo ugodno slušati kroz koje je krize prolazila. U jednom trenutku, između dva gutljaja kave, posegnula je u torbu i tiho rekla – Vidiš, ovo je pismo koje sam napisala prije tri godine i još uvijek ga nosim. Nisam smogla hrabrosti to isto pismo proslijediti na njegovu adresu. Želiš li ga pročitati ? – Ako ti to želiš, mogu. – Odgovorila sam s knedlom u grlu. Pismo me dirnulo iz razloga što sam kroz njegov sadržaj prepoznala bezbroj žena koje dijele sličnu životnu priču, nisu same, imaju partnere, ali su osamljene. Uz njezino dopuštenje prenosim ga u cijelosti.

Daleki moj kapetane,

prošlo je poprilično vremena od zadnjeg susreta. Izmijenila su se godišnja doba, ljudi koje poznajemo su se promijenili, sve je drugačije otkada smo otišli svako svoji puteljkom. Kada zastanem i pogledam na put kojeg smo prevalili, čini mi se da je svatko od nas dvoje išao nekom svojom zaobilaznicom koju smo nazivali zajedničkom lukom. Tvoj cilj definirala je kultura, norme, tradicija i svjetonazor kojeg si naslijedio od svojih predaka kao amajliju. A moj se temeljio na ljubavi, djelomično na naslijeđenim normama i viziji u bolje sutra. Sada kada promislim, mi smo uistinu totalno drugačiji od drugih. Uigrana glumačka ekipa koja je zbog ugleda i dobrog glasa svakodnevno svoj teret nosila i skrivala od pogleda nama poznatih i nepoznatih ljudi. Svakodnevnica je izgledala poput klišeja na kojem se izmjenjivao red navika, red rutina bez emocija, strasti i ljubavi.

Sve te godine oboje smo tražili svoje motive zašto da nastavimo ploviti do zadanog odredišta… Ponekad smo bili vođeni intrinzičnom motivacijom koju bi zamijenila ekstrinzična, i tako u nedogled. Kreni, stani, kreni, stani bio je naš  putokaz koji je stajao poput upozorenja na  putu patvorenosti i lažnog morala. 

Kažu da žena ima snažnu intuiciju, da može poput lakmus papira procijeniti razinu privrženosti i pripadnosti koju muškarac čuva samo za nju. Moj lakmus papir, svakodnevno me iz dana u dan upozoravao da naš put nije tvoj put, on nije definirao tvoje potrebe, a ponajmanje želje. 

Ponekad se pitam, zašto mi žene imamo tako silnu potrebu skrbiti o svojim partnerima kao dječacima. Zašto ti isti dječaci ponekad ne požele skrbiti o svojim ženama kao djevojčicama. Iz svega proizlazi da smo svi jako ranjivi, osjetljivi, gladni i žedni ljubavi . Na tom putu koji se zove zajednički-partnerski, nebitno kakav, ali u konačnici je odnos, ako nema ljubavi nema ničega.   

Svakodnevne obaveze samelju svakog od nas, uskrate nam najbolje u godinama koje bi trebale biti najljepše. Biti nekome do koga ti je stalo samo tehničko osoblje od života učini pakao. Bio si oduvijek nemiran putnik, boem u duši kojem su savili krila, isprali srce i nabildali mozak, dajući u  nasljedstvo  životnu kartu s ciljanim nazivima  pristaništa:  diploma, materijalna dobra, ugled i karijera, potomstvo i osigurana starost. Sve si to znao napamet, koračao si zadanim smjernicama ne pitajući se što o tome misli srce.

Za  životno putovanje si tražio sigurnog i pouzdanog pratitelja, rekla bih suputnika. Točno si znao koje osobine partnerica treba imati i koja zaduženja bez pogovora mora izvršavati. U masi, mene si zamijetio i odabrao. Vjerno sam te pratila, slušala tvoje naloge i negdje u dubini duše vjerovala da si sačuvao mali djelić srca koji će prepoznati ono što razumom nisi uviđao. Na žalost, moje želje bile su samo moji snovi. 

Snagu si prikupljao kroz kratke stanke, tražeći  mir i spokoj u rukama meni nepoznatih žena. One su ti vidale rane, pružale utjehu dajući osjećaj slobode od zadanog putovanja  kojeg si prezirao iz dubine duše. Naprosto, neki ljudi ne mogu dijeliti isti životni, privatni prostor. Neki ljudi su samodopadni, njima partneri, obitelj, svakodnevne  i male životne situacije predstavljaju teret i nametnuto opterećenje. 

I što sada, prevalili smo veliki dio puta moj kapetane. Ja sam negdje usput izgubila sebe, bacila srce o neku hrid i poput robota koračala  po ruti koju su ti određivao, a ja prešutno prihvaćala. U međuvremenu, naša se posada razbježala pokušavaju spasiti ono malo razuma i srca što im je preostalo. Sada ploviš sam, kažu mi da si dobro, s vremena na vrijeme zaustavljaš se na usputnim pristaništima pomno birajući ono što ti treba. I dalje uvjeravaš samoga sebe da ti je kapetanski poziv poslanje i kako ne vidiš u čemu su bili problemi posade. Možda ti je tako lakše voditi svakodnevnu borbu s egom koji te poput hobotnice drži u zarobljeništvu. 

Sigurno te zanima kako sam ja i ostatak posade, svi smo dobro. Svako od nas liže svoje rane najbolje što zna i umije. Polako skupljam krhotine sebe, srce koje sam nekoć davno  bacila u jednu od hridina, za živo čudo nije prestalo kucati. Danas kuca polako, ponekad zatreperi u naletu sjećanja na protekla vremena. Čuvam ga i pažljivo osluškujem. Jer još uvijek sebi i njemu dugujem ono nešto…… što zaslužujem. 

Foto: Pixabay

Kolumna: NA PAUZI S DUBRAVKOM ŠIMUNOVIĆ

Autorica: dr. sc. Dubravka Šimunović
Profesorica na Zvravstvenom Veleučilištu

 

Share.

Comments are closed.