Otuđenost kao pošast modernog doba

0

Živi i pusti druge da žive – je li to postala parola koja se predoslovno shvaća?

Bila sam neki dan u sauni i kako koristim priliku da pojačam izbacivanje toksina tehnikama disanja koje su malo glasnije, to radim samo kad svi odu pa ostanem sama ili kad budu jedna do dvije žene pa pitam smeta li im.

Počnem ja sa svojim kapalabatijem (drevna tehnika disanja) i nakon prve serije stanem i pitam smeta li im. Jedna kaže da ne, nema frke, dok druga, starija i podeblja gospođa kaže: “Već sam vas htjela prekinuti jer sam mislila da nećete pitati smeta li nam. Da, meni smeta jako.” Rekla sam da nema problema i da odmah prestajem. Dodala je još da sam zvučala kao da mi nije dobro. Hahahaha!

Vjerojatno s namjerom da se nekako opravdam što nisam pitala za dozvolu prije nego sam počela, krenem s pričom o dobrobiti izbacivanja toksina iz organizma i da je disanje jedan od načina. Pa dalje o svakodnevnom stresu i o tome koliko nismo u dodiru sa sobom, do te mjere da jednostavno zaboravimo i disati. Složila se sa svime, ali se vidjelo da joj je nekako sve to zvučalo kao “špansko selo”. Zanimljivo je da je druga s velikim zanimanjem slušala, ali se nije uključila.
Velikom brzinom, jedna za drugom, zbrisale su van. Postalo je prevruće…

 

Koliko smo se zapravo otuđili od sebe i svojih osjećaja, od čistog bivanja?

Vanjski svijet sa svojim blještavilom kao da nas odvodi svaki dan još malo više od nas samih. A kada nismo u dodiru sa sobom, ne možemo se povezati ni s drugima.
Svakodnevne obaveze imaju svoje materijalne zakonitosti koje nas prečesto uvuku u vrtlog kojeg nismo ni svjesni. I nakon nekog vremena, to nam postaje normalno. Isto kao kad se laž pretvori u istinu jer se dovoljno dugo ponavlja.

Jesmo li spremni zastati i pogledati što je to što nas pretvara u ono što nismo ili jednostavno, kao ova ženica omotana svojim omotačem od nekoliko desetaka kila previše, odmahujemo rukom i letargično zaključujemo da je to život…

 

Je li to stvarno život ili samo sjena od života?

Gdje je esencija, gdje je bit, gdje je ostala duša koja bi nas kao nit vodilja trebala dovesti upravo tamo gdje trebamo biti? Jesmo li spremni slijediti sebe ili ostati uljuljkani u zoni poznatog koja nam garantira (lažnu) sigurnost?
Jer budimo iskreni, sigurnosti u vanjskom svijetu nema. Ne postoji! Onu pravu sigurnost možemo pronaći samo unutar sebe i svoga bića, kad se sva svjetla pogase i glasovi utihnu.

Tu je sreća, mir i sigurnost. Tako malo, a znači sve!

Sretni su oni koji su odlučili krenuti u otkrivanje tog dijela sebe. Nije uvijek lako, put je trnovit i težak, ali svjetlost koja nas obasjava na tom putu svijetli puno, puno jače nego svo blještavilo izvan nas. Krenimo.

Ako se osjećate zaglavljeno i trebate podršku, pozivam vas da upišete prvu online Školu za odvažne!

S ljubavlju, Patricija

Autorica: Patricija Simov
trenerica životnih vještina

www.zivotnizaokret.com

Share.

Leave A Reply

3 × five =