Ostarila sam… napokon!

0

Sad vi čitajući ovaj naslov sigurno mislite da sam poludjela, ali ubrzo ćete si morati priznati da je i u vašoj glavi slična situacija. Napisala sam da sam ostarila, a ne da sam stara. To je bitna razlika.

 

Da sam stara, odustala bi od svega, naslonila bi se u naslon i čitala djeci priče. Dan bi mi bio ispunjen žaljenjima za stvarima koje nisam učinila – a mogla sam, i isprekidan pokojim sjetnim uzdahom u spomen na neke stvari koje ipak jesam napravila.

No, daleko bila takva starost, preda mnom je tek najbolji dio života. Kad pređete 40-tu i shvatite što želite, a što ne, kad si posložite standarde i postavite si jasne ciljeve u životu jer prije četrdesete to su samo želje, a ne ciljevi, put je puno zanimljiviji.

 

Evo na primjer, jedna priča od neki dan.

Unazad nekoliko tjedana na društvenim mrežama sam lajkala jedan događaj. Jedna moja draga prijateljica je to uočila i ponudila mi da nam nabavi karte i da idemo zajedno. Iskreno, nisam znala što me čeka, ali pomisao na izlazak u subotu navečer na party koji je imenom zvučao kao nešto što bi se meni moglo svidjeti, zvučalo je dovoljno primamljivo da pristanem. Karte su bile v žepu i ja sam naravno zaboravila na taj događaj, iako sam imala podsjetnik na dnevnoj bazi.

U hrpi događanja oko mene u posljednjih mjeseci, izlasci su svakako zadnja rupa na svirali. I tako kad je došao taj dan, unatoč činjenici da sam bila na rođendanu i nikako nisam bila za noćni izlazak, otišla sam. Našle smo se na zadanoj adresi. Nikad nisam bila tamo, i unatoč mojim detektivskim sklonostima, nisam ni zaguglala lokaciju. Šteta. A možda i nije.

Ispred prostora u kojem se održavao party, uhvatila se duga kolona ljudi koji su se očito bolje od mene pripremali za izlazak. Žene mojih godina, neke i starije, izgledale su veličanstveno. Obučene od glave do pete kao da ih je neki stilist vodio, s besprijekornim frizurama i make up-om, stajale su u redu i komentirale na glas svoja očekivanja.

 

Moram priznati da me njihov entuzijazam ponio pa se i u meni probudilo veselje.

Nekad, prije puno godina, kad bi tako došla na neki party, ubili bi me kompleksi kad bi ugledala ovako dotjerane žene. Danas, dignem palac i kažem „bravo ženo“, ali me ne ubije činjenica što na sebi imam haljinu koju su svi vidjeli već milijun puta, što su mi noge ko balvani otečene i cure iz balerinki koje zbog patkastog hoda kojim se dičim, odavno više ne bih trebala nositi. Ali nosim. No dobro, nosim i tenisice na haljine, ali to sam ja i kome smeta nek’ me ne gleda… Dakle, kompleks fazu smo prerasli. Izvrsno!

Sad sam čak u fazi da rado dijelim komplimente ženama češće nego muškima, jer budimo realni, muškima je dovoljno: „Kaj si ti to krenuo u teretanu?“ ili „Mmmm, koji ti je to parfem? Baš fino mirišiš.“ Malo im za sreću treba. Dok nama ženama tako nešto nikako nije dovoljno, jer većina nas puno više pažnje posvećuje detaljima, nego muški. S napomenom na većina. Ja nisam u toj grupi, ali možda me prehiti pa postanem i ja takva. Vidjet ćemo.

I tako, kolona se pokrenula, redari su nas isprepipali i okrenuli nam torbice naopako kao da ulazimo u Pentagon, a ne u noćni klub. Da, tad sam shvatila da je riječ o noćnom klubu. Količina ljudi i dima, te buka zbog koje nisam čula sama svoje misli, odmah su me ukopali pokraj jednog stupa blizu vrata. Nisam se mogla pomaknuti dalje i ući u tu rijeku ljudi.

 

Zašto? Pa eto zato što sam ostarila.

Zato što mi više nije napeto stajati sat, dva, pet u masi ljudi slušati glazbu koju mogu slušati i doma uvaljena u fotelju uz čašu vina.

Zato što mi nije više napeto da mi svježe oprana kosa, koja je by the way do kraljevske stražnjice, smrdi kao da sam iz pušnice izašla.

Zato što mi više nije napeto da mi nakon noćnog provoda u subotu zuji u glavi do srijede, i onda taman kad mi se frekvencije poslože, dođe novi vikend.

Zato što je provod za mene danas nešto sasvim drugo.
Po tome sam ostarila.

Ne uživam više u stvarima u kojima sam uživala dok sam bila mlada. Ne veseli me pomisao na gužvu, buku, zadimljene prostore, glumatanje razgovora s nekim tko me zapravo uopće ne čuje, ali mutavo klima glavom u znak pristojnosti, dok ja činim isto.

I zato sam ja pozdravila društvo i otišla doma. U autu sam pustila glazbu ugodnu mom uhu, prihvatljive frekvencije, dok je mirisna bubamara koju mi je nedavno poklonila kolegica Maja, mahala svojim krilcima i ispuštala opojan miris jagode. Buku i dim sam ostavila iza sebe i večer je opet postala po mom ukusu.

 

Prepoznajete se? Ne? Izvrsno!

To je dobro jer potvrđuje mnogo mojih teza, a ponajviše onu – „Nismo svi isti“, o kojoj sam već pisala. Mene veseli činjenica da ima ljudi mojih godina koji izlaze u klubove, jer oni sigurna sam u tome uživaju i mogu biti uzor mladima, ako ni u čemu, onda u odijevanju. Te tete koje sam ja to večer vidjela, odisale su ženstvenošću koja se nažalost gubi u današnjem stilu oblačenja mladih djevojaka. Osobno, zaboli mene neka stvar vidi li se nekoj pupak, grudi, crta na stražnjici i slično (ajme koliko mi je trebalo da nađem pristojan izraz za sve što sam htjela napisati), ali ja sam uvijek bila i bit ću od onih koje tvrde da je pokazivanje svega tako na „izvol’te“ puno manje seksi i privlačno za ozbiljniju vezu, nego li haljina koja pokriva puno, ali mami maštu. No dobro, to sam ja – konzerva.

I eto. Zato ću ja ubuduće, ako nisam na utrkama, seminarima ili dječjim rođendanima, svoje slobodne večeri provoditi uz knjigu, laptop, dobar film, čašu finog žutog muškata, u društvu koje meni paše, u mom domu, tišini.

Jednog dana, kad ostvarim svoj san, pozvat ću vas da vidite kako to izgleda u mojoj glavi.

Do tada, uživajte u stvarima koje vas čine sretnima i ne uperite prste u one kojima sreća proizlazi iz drugačijih aktivnosti (dok su one društveno prihvatljive). Općenito, to upiranje prstom… znate što je to? Odvlačenje pažnje od nas samih i naših „mana“.

Voli vas vaša, ostarjela Nena puna mana koje voli!

 

Nevena Skočić

Autorica: Nevena Skočić
Spisateljica, kolumnistica

 

Share.

Comments are closed.