U dubinama poezije često pronalazimo refleksije naših najdubljih emocija i misli. Zaronimo zajedno kroz ove stihove sudbine i neshvaćenosti, osjetimo puls života kroz poetske riječi.
Stihovi Sanje Krušelj vode nas kroz introspektivno putovanje – od razmišljanja o čovjekovom mjestu na listi života do portreta žene koja, unatoč svim nedaćama, pronalazi snagu i ljepotu unutar sebe. Dvije pjesme u nastavku, “Kojim putem poći” i “Bilo je nešto u njoj”, oslikavaju trnovite puteve sudbine i nježne, ali snažne duše.
KOJIM PUTEM POĆI
Trnoviti su puti sudbine
i svaki kamen svoju priču kleše.
Što je čovjek?
Tek na listu života sjena.
Ne dirajte mu rane,
ni snove što se sa svitanjem
obzorja rode.
To je sve što mu osta,
kada duša proviri iz ladica
uspomena.
Život je rijeka,
u njoj samo hrabrost može
plovit mirno svojim obalama.
Kad potonu sve lađe,
drhtaj naših krhkih tijela,
ostaje samo borba,
na zgarištu potonulog grada.
Čovječe, i kad zadnji vlak
kroz maglu života prođe,
na raskršću tvog Bića,
ti budi jeka svog imena.
Pronađi sjaj u zaspaloj travi,
tu kapljicu rose
gdje se pišu nade.
Nije lako podignuti sidra
teških sjena svoje duše,
ali to život piše svoje istine.
Ti preplovi te duboke rijeke,
nije bajka sve što se medom zasladi.
BILO JE NEŠTO U NJOJ
Bilo je nešto u njoj,
iza spuštenih zjenica
koje su tapkale u mraku
poput slijepca
izgubljenog u svijetu vlastitih strahova,
rasutih snova,
sakupljajući krhotine vlastite
duše.
Bilo je nešto u njoj,
ta iskra u njenim očima kojom je palila svjetove,
a sama gorjela na lomači tuđih predrasuda,
poput božje lutke na koncu.
U njenim su tišinama šaptale nevere,
noseći zrnca nježnosti
tragovima tame.
U njenim očima spavale su kiše i proljeća.
Njene su istine šetale po modrim rijekama
nevidljivih niti izgubljene duše,
izgorjele u vatri neshvaćenih.
Sjedila je sama pod zvjezdanim svodom,
dok je mjesec šetao po njenim očima,
samo bijeli golub šaptao njenim riječima.
Njena je duša bila samotna
kao čaša nekog neispijenog vina,
na stolu prolaznosti.
Bilo je nešto u njoj,
u njenim su grudima bujale
tihe rijeke hrabrosti,
preko trnja i oluja.
Vjetar je raznosio lišće njene mladosti,
u njenoj se duši igrala djevojčica
i gubila se u šumama mašte.
Na trenutak je ličila na naborano lice starice
sjedeći kraj ognjišta,
u starom trošnom kaputu.
Bilo je nešto u njoj,
osmjehom je lomila tuge
i gradila vlastite svjetove,
vječno izgubljena u magli neshvaćenih,
kao neubrani cvijet u vrtu života.
Autorica pjesama: Sanja Krušelj
