Odlučujem biti podrška jer već ima dovoljno onih koji stalno kritiziraju

0

Danas me nazvao jedan beskućnik da pita kako sam.

Netko će reći da sigurno nešto treba pa je zato i zvao, a netko će reći da odakle beskućniku mobitel da zove i tko mu to plaća dok će netko komentirati kako je baš lijepo kada te netko nazove i pita kako si.

Nikad mi nije bila jasna ta lakoća s kojom unaprijed osuđujemo druge, a ništa ne znamo ni o osobi niti o njezinoj životnoj (ne)prilici…

Čemu to?

Zašto takve misli?

Čime smo se to otrovali da reagiramo na takav način?

Kad smo mi nekoga nazvali da pitamo kako je, a bez da nešto trebamo?
Kad smo zadnji put samo nazvali da čujemo nečiji glas i poslušamo što nam netko ima reći?

Problem je u tome što sve manje znamo slušati već radije govorimo…

Možda se bojimo onoga što bismo mogli čuti jer bismo mogli shvatiti kako je vrijeme za promjenu, a to nam je teško jer najteže je priznati sebi da nešto s našim „JA“ nije u redu i da želimo li promjenu, moramo krenuti upravo od tog našeg „JA“…

Često ćemo reći kako nemamo vremena ali vrijeme koje trenutno imamo jedino je što zapravo i imamo.
Svojim mislima i riječima sami sebe osuđujemo  jer kakve su nam misli, takve su nam i riječi, a uskoro i takvi ljudi postajemo…

Mislimo li da smo bolji od drugih?

Upravo to i je uzrok mnogih nevolja što smatramo da smo bolji od nekog drugog pa ćemo sebe lako voljeti i naći opravdanje za svaki svoj postupak ali teško ćemo naći razumijevanja i ljubavi za nekog drugog i zato nam je tako lako osuditi.
Stalno traženje tuđih mana i beskonačno uspoređivanje s ljudima oko sebe učinit će nas nesretnima. Važno je što mislimo, što radimo i kako mi provodimo vrijeme, a to vrijeme je ova sadašnjost koju jedino zapravo i imamo. To je upravo ovo vrijeme koje nam je darovano sada.

Samo što mi (pre)često ne znamo veseliti se toj sadašnjosti koju imamo i radost smo odgodili za budućnost. Zaboravljamo da se radost živi u sadašnjosti, a ne u onome što je bilo ili što će biti nakon što se „sve posloži“.

Za početak pokušajmo razumjeti i prihvatiti, a želimo li živjeti opušteno i neopterećeno, nemojmo sami sebe opterećivati predrasudama i negativnim mislima o drugim ljudima.

Zapitajmo se što je to u nama zbog čega smo skloni osuđivati druge, što se to krije iza tog osuđivanja?

Ali nemojmo brinuti jer već ovog trenutka možemo krenuti drugačije obzirom da je svaki trenutak i nova prilika za novi početak…, ali samo ako to želimo…

Vlatka Burić, volonterka „Uličnih svjetiljki“

Share.

Leave A Reply

five × 4 =