Od Sarajeva su ljepše samo Almirine hurmašice

0

Iako je ovo bio samo radni naslov kako bih aktivirala drage žene koje sam upoznala u Sarajevu, neću ga mijenjati.

Kao što znate, moje porijeklo s očeve strane vuče iz Bosne i to je dio mene na koji sam najponosnija.

Zašto?

E pa ako se to pitate, onda niste bili u Bosni i vrijeme je da odete. Onako lagano turistički, kako sam ovaj put i ja išla. Bila sam kao prtljaga u autu svog šefa koji je s delegacijom jurio na važan sastanak. Prelaskom granice, moja labrnja se otvorila i vjerujem da sam prekoračila uobičajeni protok riječi u minuti pa su me suputnici u čudu gledali. Nije im trebalo puno da se naviknu, jer kad o nečemu pričaš s ljubavlju, kao ja o Bosni, onda to ide ravno iz srca i uvjerljivo je.

Vozili smo se bajkovitim krajolicima prema Sarajevu, uživajući u bojama koje nudi jesen, voćnjacima prepunim voća koje je spremno za branje i opojnim mirisima na koje smo odavno zaboravili svi mi koji živimo u gradovima, a sve to u pratnji rijeke Bosne koja nam je svako toliko presijecala put koketno obraćajući pažnju na sebe.

 

„Uspori! Ćevapi na putu!“

Kad su trbusi dali znak da je vrijeme ručku, zaustavili smo se zbog reklame kraj ceste na kojoj je pisalo:
„Uspori! Ćevapi na putu!“

Pa gdje toga još ima ljudi moji? Tko ne bi stao na takvo upozorenje? Bosna, čudo je to.
Mali OPG s tradicionalnom bosanskom kuhinjom, smješten između glavne ceste i brzog potočića po kojem plivaju patkice. Vidite sliku? E fino. Sad dodajte stare drvene klupe ispod šatora, mačke koje se vesele svakom novom gostu jer znaju da su to novi sluge koji će ih nahraniti, uredno podšišana trava i nekoliko drvenih koliba u kojima se može prespavati. Svaki detalj podsjeća na staru bosansku kuću i samo čekate da se odnekud pojavi starica s kvrgavim izrađenim rukama noseći jabuku da ti ju dadne od srca. To je moja uspomena na moju baku, pa sam ja to tako vidjela.

Krenuli smo dalje i moja labrnja je bila nešto tiša obzirom da je hrana učinila svoje. Suputnici su bili zadovoljni.

Rijeka Bosna nas je i dalje pratila, a ja sam razmišljala o tome što bi mi ona sve ispričala, samo da može. Koliko ljubavi je vidjela, koliko je djece u njoj proplivalo, koliko je stoke napojila, koliko obitelji nahranila, kojim je poljima sve pomogla, kolike je mostove rušila, tko ju je gazio, a tko ju je pazio.

Dolaskom u Sarajevo, labrnja je opet proradila i bez pitanja od strane društva u autu počela sam pričati o znamenitostima pokraj kojih smo prolazili. O srušenom staračkom domu pokraj hotela, o Ilidži koja je niknula u zadnje vrijeme i napučena je nekim novim obiteljima, o „Tunelu spasa“ koji svatko od nas treba ići posjetiti čisto da bi dobio percepciju zahvalnosti na slobodi koju tako olako shvaćamo.

 

Sarajevo

Prolazili smo glavnom ulicom koja je vodila do hotela, a oko nje se jasno vidjelo da je Sarajevo postao pravo turističko mjesto koje po mojoj osobnoj procjeni ima više za ponuditi od mog voljenog Zagreba. Možda je to zbog povijesti, možda zbog pomiješanosti entiteta, možda zbog položaja između Bjelašnice, Trebevića, Igmana i Jahorine, možda zbog te Halidove Miljacke, puno je tu možda, ali sigurno je jedino da to morate doći vidjeti sami.

Došavši pred hotel koji se nalazi tik do Baščaršije, udahnula sam punim plućima i odlučila popiti kafu. Ne kavu, nego kafu. To vam je ona ljepota koju dobijete na maloj tacni na kojoj su mala džezva iz koje opojno miriši taj čarobni vrući napitak, fildžan ili mala šalica iz koje se pije i posudica u kojoj se nalaze 2 kocke šećera i slatki rahatlokum. Vidite sliku? Jel i vama miriši? Božanstveno, zar ne?

 

 

 

Trg golubova

Sjela sam ispred Sebilja na „trgu golubova“ na Čaršiji. To je drvena fontana urađena u pseudo-otomanskom stilu u centru Baščaršije koju je izgradio bosanski vezir Mehmed-paša Kukavica 1753. Taj Sebilj se nalazio nešto niže od današnjeg i izgorio je u požaru 1852. godine, a zatim je premješten po nacrtu češkog arhitekte Aleksandra Viteka 1891. godine.

A zašto „trg golubova“? Zato što se tamo unatoč naporima lokalne zajednice da ih maknu zbog onečišćenja koja stvaraju, golubovi i dalje okupljaju i prilaze ljudima koji ih hrane.
I sad zamislite sliku: prohladno jutro oko 8 sati, sjedite na terasi kafane pokraj Sebilja, uživate u mirisu tog crnog blaga koje miriše iz fildžana i gledate prema ljudima koji prolaze, kad li u jednom trenutku u jato golubova, koje mirno jede zrna kukuruza prosuta pred njih od jednog starca, proleti djevojčica ne starija od 5 godina, obučena u neku vrstu nošnje s rupcem na glavi, osmjehom velikim kao i oči koje joj sjaje od sreće, mašući ručicama, pozdravljajući golubove kao stare prijatelje. Krila golubova stvoriše lahor koji i na svojem licu osjetite dok uživate u prizoru slušajući smijeh te djevojčice.

I naravno da ja nisam imala spremnu kameru da uslikam taj trenutak jer sam čitala komentar na svoju knjigu od jedne čitateljice i zabolio me želudac.

Vidjevši da nervozno bacam mobitel iz ruke, prilazi mi stariji gospodin koji me je kafom i poslužio, te započne razgovor:
– Neka si ga više pustila iz ruke. Tako se kafa ne pije.
– Ma joj, nisam normalna. Umjesto da uživam, ja se sekiram zbog plitkih ljudi.
– Aj budi pametna. Ugasi mobilni i prošetaj malo, ali drži tašnu ispred sebe da ti nešto ne ispadne iz nje. Popij kafu sad u miru i idi. Kuća časti. Vrati se kasnije kad budeš bolje samo da te vidim takvu.
Stavi mi ruku na rame i potapša me kao što je moj otac to nekad činio, dajući mi nadu da će i to nešto proći.
Ustala sam, zahvalila se i krenula u šetnju Čaršijom.

 

Čaršija

I da smijem koristiti milion riječi, ne bi vam mogla opisati što sam tamo sve vidjela, osjetila, dodirnula i osvijestila. Riječi nisu dovoljne, ali pokušat ću ukratko. Čaršija je splet uličica u kojima se nalaze trgovine lokalnih obrtnika. Tu doslovce možete kupiti sve. Najdraže detalje koje ću si kad-tad i sama priuštiti jer ja to zaslužujem, našla sam u trgovini starog majstora Kazandžije. Gospodin sa svojih 70 godina, u uredno opeglanoj košulji i hlačama na crtu, ljubazno nas je pozdravio ugledavši moju prijateljicu Fatimu koja je njegova dugogodišnja mušterija. Tako se on odnosi prema svima, kaže meni Fatima, a ja joj vjerujem jer se gospodin prepoznaje na prvi pogled. Tu ljepotu ručne izrade i ukrašavanja razno raznih metalnih posuda, tacni, mlinaca za kavu i sličnih predmetna koji zrače tradicijom, naći ćete u mnogo radnji na Čaršiji. No, ovakvu energiju i ponos na svoj rad, a opet skrušenost u činjenici da za to mora tražiti novac, osjetila sam ovog puta tamo. Kupile smo po što smo došle i na izlazu nas je majstor pozdravio riječima: „Uvijek je lijepo poslovati s damama. Dobro mi došle svaki put.“ Otvorio nam je vrata i zatvorio ih za nama. Kurtoazija ili ne, ali lijepa emocija je ostala.

 

Hamsa

Iz izloga su blještale sve moguće i nemoguće vrste nakita. Od obične bižuterije, preko zlata, srebra, meni dragog filigrana, ali i puno nakita od poludragog kamenja. Skoro svaka prodavaonica imala je u svojoj ponudi Fatiminu ruku (Hamsu). Znate što je to? To je amajlija koja služi za zaštitu i počiva na 5 glavnih stupova Islama i simbol je snage, moći i strpljenja. Na samom nakitu bi se nerijetko našlo i „Zlo oko“. To je onaj kamen plave boje koji izgleda kao oko, a navodno pomaže ljudima loše sreće. E tu sam se našla, pa sam spojila ugodno s korisnim i poklonila si narukvicu, koja je inače ogrlica, ali zbog mojih gabarita pretvorili smo ju u narukvicu. Na njoj je Hamsa sa Zlim okom i sad kad me krene u životu, Vaša Šuša će iz paštete iskakati.

Nepregledne hrpe ćilima, priglavaka, čarapa, šalova i ostalih rukom rađenih artikala, uredno je položeno duž uličica koje su popločene starim kamenom, a po kojima je tko zna koliko miliona duša prošlo u potrazi za onim nečim što će pamtiti zauvijek iz Sarajeva.

Kad smo na toj temi, sjećate se moje kolumne „Ono nešto“?
E vala našla sam pravu terasu. Ima muških za gledanje, a ono nešto se i dalje razrađuje kao definicija i ja ću biti ta koja će u Wikipediju istu upisati.

Muški su za oči odmoriti. Ali ostale dijelove tijela baš i ne, jer vas tjeraju na turbo pogon mozga, mašte, pa onda samim time krenu grašci znoja, proširene zjenice i tako. Ja sam tako ni kriva ni dužna sjela blizu jednog takvog društva, koje je nakon mog telefonskog razgovora shvatilo da imam jezik do poda i da bi mogla biti dobar sugovornik te su me odlučili pozvati da im se pridružim. E sad STOP! Odite vi u Sarajevo i nađite svoju ekipicu u Kafanici na Ćoši, pa ćete vidjeti kako to izgleda. Mashala!

 

Almirine hurmašice

I na kraju da kažem zašto Almirine hurmašice.

Dakle, ima ta jedna od mnogih grupa na Facebooku, u kojoj se druže kuharice. Ne ovakve ljenguze kao ja, nego one što ustaju prije posla da bi skuhale ručak i time se ponose. I tako ja prateći tu grupu, naletih na sliku hurmašica koje su izgledale gore nego da sam ih ja pravila. Draga Almira, koja je admin grupe požalila se svima nama u grupi očekujući da ćemo ju bodriti. Ali mi, žene kao žene, našle smo šansu da je zezamo do bola i svako toliko joj to bacimo pod nos. Da se razumijemo, ništa od toga nije bilo zločesto, dapače. Dobro smo se šalile na njezin račun, a ona je uživala u atmosferi. Većina nas u grupi se ne poznaje, ali tamo smo prava raja. Bar one, jer ja sam padobranac. I tako, kad sam saznala da ću ići za Sarajevo, javno sam izazvala Almiru da meni napravi hurmašice, a zauzvrat će dobiti moju knjigu. I napravila je. Vježbala je i dovela ih je do savršenstva. Slika je ispod, a količinu koju sam dobila ne smijem reći od sramote jer je ovo sve što je ostalo. Dakle, savršene su.

 

 

Iako kažu da su od samog grada uvijek ljepše njegove žiteljice, ja kao osoba koja volim više muški spol od ženskoga, ostat ću pri naslovu i reći da su od Sarajeva ljepše samo Almirine hurmašice jer evo i danas ih imam na poslu i sve kontam kako ću što prije opet u Sarajevo po još.

Sarajevo je nemoguće opisati, njega je potrebno doživjeti.
Nadam se da sam vas barem malo zainteresirala i da će jedna od vaših slijedećih destinacija biti baš ta.

Voli Vas Vaša „opet sam prekardašila s brojem riječi“!

Nevena Skočić

Autorica: Nevena Skočić
Spisateljica, kolumnistica




Share.

Leave A Reply

14 + 2 =