E pa nisu naši stari bili tako ludi kad su izmislili ovu danas podcijenjenu uzrečicu.
Ne jednom, u životu sam se našla u situaciji da odradim nekome nešto preko reda, ili čisto iz svoje dobrote (čitaj: gluposti, kretenizma). Ali, prvi sljedeći put kad to nisam napravila jer nisam bila u mogućnosti ili je bilo previše očiju koje su me gledale, ispala sam drapačoza koja je nesposobna i niš ne radi. A da sam prvi put rekla: „Majstore, mogu ja to, ali to ti košta toliko i toliko“, da vidiš kako bi to znao cijeniti i ne bi se više doveo u situaciju da me žica nešto preko reda. Ovako, to se podrazumijeva kao normalno. Poznato?
Tako nije samo u poslu, nego i u privatnim odnosima
Evo recimo priča koja me natjerala da sjednem i napišem ovu kolumnu.
Oduvijek sam mrzila izraz „trebalo bi“, zato što ljudi koji ga koriste NIKAD ništa ne naprave, nego nađu ovakve tulipane kao ja, da im to odrade.
Tako sam se i ovaj put našla u prilici kad je „trebalo“ preseliti jednu osobu s lokacije A na lokaciju B.
Nedjelja ujutro, prva kava, ja jedva oči držim otvorene, sjedim s nekim društvancem u lokalnom kafiću i očajnički tražim zrake sunca da imam razlog još malo žmiriti.
Lik 1: E, jesi ti preselio?
Lik 2: Nisam.
Lik 1: Pa zašto? Đe ba zapelo?
Lik 2: Pa nemam kako. Fali mi neki kombi da prevezem veće stari. Ne stane mi sve u auto.
Lik 1: Pa što ne govoriš da ti treba. Evo ima Nevena Caddy, bude ti ga ona posudila!
Ja: Ha? Molim? Ko?
Lik 1: Pa da. Kaj ti je to problem? Bu ti ovaj i bengu nalijao, kaj ne?
Lik 2: Pa ne znam.
Lik 1: Ma i da ne nalije, pa smo si frendovi.
Ja: Ko si je frend s kime? Čiji je Caddy? Jel me netko pitao?
Lik 1: Aj popi još jednu kavu na njegov račun, pa ćete se sve dogovoriti.
Nisam popila niš. Digla sam kraljevsku pozadinu, natakarila naočale i otišla u njima nepoznatom smjeru.
A zašto mi se sve to dogodilo?
Pa eto zato što su svi u mojoj okolini, naučili da je Nevena „trebalo bi – ona bu“ osoba. Jer ja imam govornu manu kad nekome treba pomoći. Ne znam reći „ne“. Ja pomognem pa makar trošak ili štetu imala, jer sam jednostavno takva. Iako ponosna, jer lijep je osjećaj pomagati. Ali nakon nerijetko ne dobivenog ni „hvala“, osjećam se jeftino i jadno. Zato sam donijela odluku, a vi ćete vidjeti hoću li je se držati: „Od danas više ništa ne radim za džaba. Napravit ću svakome sve što je u mojoj moći, ali će taj neko na neki način to morati platiti. Novcima ili protuuslugom, nije važno. Dosta sam bila „jeftina ku.va“, dosta mi je da se priča „ona bu ti to napravila za džaba“ i dosta mi je da me se uzima zdravo za gotovo. Četiri banke sam odavno napunila, dame i gospodo, prestara sam da bi si to više dozvolila.
Manje će me ljudi voljeti?
Ma hajte. Pa onda su to ljudi koji su me voljeli zato što su me dobro iskoristili. Što će mi?
Odfrendat će me s društvenih mreža?
Neka. Ionako se samo hrane kad rigam vatru ili depru. A i vrijeme je za promjene.
Ostat ću sama?
Bolje i sama, što je nemoguće, ali bar ću znati na koga mogu računati. Na sebe.
I stvarno ste popušili priču da ću sve ovo napraviti?
Onda me još niste upoznali.
A kad me upoznate, znat ćete da jedna velika Dorina rješava svaku molbu. Jedino na čemu ću fakat inzistirati od danas, to je ona magična riječ „hvala“.
Ako bude popraćena Dorinom/Bajaderom/“Grehotama“ (obavezno kupujmo Hrvatsko), dug se smatra riješenim.
Kile moje, veselim vam se iako ljeto dolazi.
Velika pusa svima.
Voli vas vaša „trebalo bi“ Nevena
