Ne odustajte od sebe kako biste se svidjeli drugima

0

Kad sam na putu u Amsterdam upoznala svog predivnog, tada budućeg supruga, nisam mogla ni sanjati da ću svojevoljno zamijeniti život u gradu, životom na selu. Rođena sam i odrasla u Rijeci. Tri godine sam živjela u Dublinu i godinu dana u Zagrebu. Život na selu nije bila moja opcija. Zapravo, nikad do tada o tome nisam niti razmišljala.

Kad sam prvi put došla u posjet svom “dragom“ padao je snijeg i ja sam bila oduševljena. Sve je bilo nekako nestvarno. Romantično. Inače, jako volim zimu. U Rijeci gotovo nikad ne pada snijeg. Ljudi koje sam tada susretala bili su topli i gostoljubivi. Svidjela mi se i domaće proizvedena hrana. Zaljubljenoj, sve mi je još bilo ljepše i odluka je pala. Živjet ćemo u Slavoniji. U redu, postojao je i jedan racionalan faktor. Mislila sam kako nema smisla da predlažem da se moj “dragi“ preseli u Rijeku, obzirom da ja tad nisam radila, a on je imao siguran posao.

Glede odabira partnera nisam pogriješila. Glede odabira sredine, iskreno, ne znam. Oduševili su me običaji, toplina ljudi i prisnost. No ono što se u početku činilo kao blagodat, meni je s vremenom postalo “smetnja“. Recimo, ovdje nema zaključavanja vrata. Uvijek možete kod nekoga doći i bilo tko može doći k vama nenajavljen.

Postalo mi je neprirodno da se odmah ujutro oblačim, kako se kaže, “do vrata“ u slučaju da netko naiđe. Nemojte me pogrešno shvatiti. I ja sam se tako ponašala. Odlazila drugima nenajavljeno, misleći tko sam ja da mijenjam običaje koji postoje tko zna koliko i da nazivam susjede telefonom da bih se najavila, a živjeli smo vrata do vrata.

Zimi nema posla na zemlji pa ako ste tip koji ide po kućama, svaki dan možete kod nekoga ići na kavu. Ta silna potreba za druženjem onih koji su nas pozivali meni je postala “previše“. Ponekad sam je čak smatrala nametljivom ili znakom nedostatka interesa osobe koja toliko često poziva. Ljudi u proljeće i tijekom ljeta ovdje stvarno puno i teško rade, ali nakon toga unedogled slave napravljeno (obilato uz hranu i piće).

Dosada ili kolotečina, nisam sigurna. U maloj sredini svatko svakog zna i ima puno govorkanja. Uvijek netko o nekome priča i uvijek se nešto još nadoda. Postavlja se puno pitanja. Privatnih i nepotrebnih. U Rijeci nije bio običaj da se prijateljima i susjedima postavljaju privatna pitanja. U Irskoj također. Što podijelite s drugom osobom, podijelite. Sve ostalo smatra se znakom nepristojnosti.

Veza je funkcionirala (tada veza, a sad brak u kojem imamo curicu), ali ja sam bez obzira na to postala tjeskobna. Falili su mi sadržaji. Kino. Kazalište. Sve je udaljeno. Falili su mi izlasci. Ovdje se ljudi više druže po kućama, što meni nije bio (niti jeste) nikakav odmor. Kad izađem, želim se odmoriti. Ne želim piti kavu uz kontinuirane prekide djece ili ukućana koji su, eto, samo došli pozdraviti. Ili netko treći, obzirom da u bilo koje vrijeme može doći bilo tko bez najave. Inače, svaka čast djeci. Djeca su PREDIVNA. No mislim da nam je svima potrebno vrijeme za sebe kako bismo napunili baterije.

Kad se odmaram, odmaram se. Hoću se maknuti od svega. Želim da mi konobar donese kavu i da za mnom odnese šalicu. Želim uživati u razgovoru koji me opušta i uživati u blaženom miru.

Kad mi je postalo jasno da sam se promijenila i da pristajem na ono što nisam bila ja, “puknuo mi je film“ i više mi apsolutno nije bilo važno što će tko misliti o meni. Pobunila sam se protiv politike (lokalne – duga i neka druga tema), liječnice za koju sam smatrala svoj posao obavlja bez imalo opće kulture, a čiji sam bila pacijent. Sve sam rekla javno i u oči. Neki su to pozdravili, u smislu, neka je napokon netko rekao što se ne govori javno. Drugi nisu. Pa što?! Svijet nije propao. Ne moramo se svima sviđati, zar ne?!

Počela sam zaključavati vrata i izlaziti na kave. Sa ženama koje misle da ne mogu izaći iz kuće na kavu jer na to nemaju pravo (jer se većinom smatra da je ženi mjesto s djecom), možda će ružno zvučati, ali s njima ne idem na kave. Nisam im ja kreirala lažna uvjerenja. No mogu razumjeti kako su se “izgubile“, jer sam se i sama bila “izgubila“, a oduvijek sam živjela po svojim pravilima. I to još, pazite, ne u Irskoj gdje sam zaista bila stranac i trebala se uklopiti i zaraditi za kruh, nego u svojoj matičnoj državi. Pa to je tragikomično.

To je ono što od vas učini okolina, ako radite ustupke s onim tko ste i što ste.

Granice sam uspostavila. Oni koji su me voljeli, vole me i dalje. Oni koji nisu, ionako bi pronašli razlog da me ne vole, bez obzira na to što ja činila ili ne činila. Ne možemo svima ugoditi. Definitivno znam da se ne kaže uzalud da je Bog prvo sebi napravio bradu. Ne možemo biti sretni odustajući od sebe. Živite život prema vlastitim pravilima i nikad nemojte odustajati od sebe. Ljudi dolaze i odlaze kroz vaš život. Sve se mijenja. Nemojte raditi ustupke kad je u pitanju jedina osoba s kojom ste čitav život, a to ste VI.

 

Autorica: Rahela Vukušić Druško

 

Share.

Leave A Reply