Moje ime je Vlatka, imam 37 godina i kada nešto želim pitati, onda pitam.
Međutim, kada sam imala 7 godina i kasnije kada sam imala 17 godina, nisam puno pitala jer nisam baš mogla, mucala sam. Puno toga željela sam reći ili pitati ali često nisam mogla izgovoriti… zapela bih na prvom slovu i ponavljala taj glas do besvijesti i zvučala kao pokvarena ggggggggggramMmMmMMoffffffonska ppPPpploča. Tako otprilike. S tim da bih ubacila i tik glavom i počela se naprezati ne bih li naaAAAapoOOokon izzzZZZzzzggggggovooOOOorila. Preznojila bih se i toliko me to frustriralo da bih najradije čučnula i pokrila se po glavi da me nitko ne vidi i ne čuje. Bilo je raznih situacija, u školi su me zadirkivali, neki učitelji nisu baš imali strpljenja poslušati što želim reći, bilo me sram prići nekome i pitati nešto…često bih ušla u trgovinu bez pozdrava jer nisam mogla reći “dobar dan!“, a kada bi me roditelji poslali po kruh, vratila bih se doma i rekla da nema kruha jer nisam mogla izgovoriti „molim vas jedan kruh“….i tako, situacije su bile razne, a ja sam bila sve jadnija i jadnija jer teško je funkcionirati kad ne možeš izraziti ono što želiš. Osjećala sam se kao osoba s greškom i bilo me sram i mrzila sam sebe. Nisam mogla reagirati u trenutku kada sam poželjela i često bih radije kimnula glavom u znak potvrde nego da pokušam izboriti se za sebe i natjerati drugu stranu da pričeka i bude strpljiva dok ja uspijem izgovoriti što želim. Znala sam da ne želim tako živjeti, a nisam znala kako si pomoći.
Dogodila mi se jednom situacija da sam morala na toalet i trpila sam i trpila i gledala oko sebe gdje bih mogla potražiti toalet pa sam ušla u jedan kafić na Trešnjevci i htjela pitati konobara ako smijem na trenutak do toaleta ali nisam mogla izgovoriti pa sam se okrenula i izašla van. Ušla sam tako u još dva kafića ali ista stvar se dogodila te sam na kraju ušla u tramvaj i krenula prema Dubravi…i trpila sam. U Dubravi sam opet pokušala pitati gdje je toalet ali nisam uspjela izgovoriti pa sam odlučila trpiti dok ne stignem kući. Osjećala sam fizičku bol zbog punog mjehura i osjećala sam se jadno i popišano, a iako sam i dalje trpila. Zar će moj život tako izgledati?
Dogodila mi se i situacija u slastičarnici kada sam htjela naručiti sladoled od čokolade ali nisam mogla izgovoriti pa sam prstom pokazala što želim, a slastičarka je mislila da želim lješnjak. Da stvar bude gora, slastičarka me pitala želim li lješnjak ali ja nisam mogla reći da ne želim lješnjak već sam kimnula glavom da želim. Tako sam završila sa sladoledom od lješnjaka kojeg ne volim.
Bezbroj je takvih situacija i mogla bih nabrajati danima jer to mucanje obilježilo je moj život. Sjećam se na faksu jedan kolega pitao me kada bismo mogli na kavu, a ja sam zablokirala i uspjela izgovoriti da „nemam vremena“, na što je on rekao neka se javim kad budem našla vremena ali ja sam samo rekla „ok“. Bilo je to jedino što sam u tom trenu mogla izgovoriti, a bez da zamucam. Istina je bila drugačija jer imala sam vremena i razveselio me poziv na kavu ali u tom trenutku to nisam mogla reći.
Odlučila sam pokušati sve što mogu da se nekako istreniram i sredim to mucanje. Nisam išla na govorne vježbe jer za neke dodatne privatne vježbe nije bilo novaca, a ovo drugo što sam probala – nije funkcioniralo. Donijela sam čvrstu odluku da ću ja to uspjeti sama, odn. ne skroz sama jer računala sam na pomoć Neba obzirom da sam vjerovala kako sigurno nisam stigla na ovaj svijet da bih samo mucala.
Odluka je pala da ću što više čitati ali naglas. Pjevušit ću si stalno jer nikad ne mucam dok pjevam i tako sam zapravo stalno u nekom „polurazgovoru“ sama sa sobom i spremna sam reći naglas kada zatreba jer lakše mi je reći nešto u trenutku kada sam prije toga nešto pjevušila nego ako sam šutjela. Tako mi je nekako lakše pustiti glas, a bez da počnem mucati. Jednostavno sam osluškivala sama sebe i tako se trenirala.
Nitko nije znao za moj tajni zadatak na koji sam sama sebe poslala i odlučila da mucanje mora postati prošlost jer sigurno postoji način da ja to nekako istreniram. Svaku večer prije spavanja, vrtila bih film unatrag i razmišljala o trenucima i riječima na kojima bih zamucala. Svako jutro uvijek bih prvo zamolila Nebo neka mi bude na pomoć jer želim pričati. Svašta sam obećala kao naknadu za pomoć pri rješavanju mucanja, od toga da nikad neću psovati jer jednog dana kad prestanem mucati želim samo dobre riječi govoriti, pa do toga da nikad neću šutjeti na nepravdu i uvijek ću podržati ono što je dobro. Instant rješenja nema i bio je to proces, trajao je taj moj osobni trening i borba protiv mucanja neko duže vrijeme ali sam uspjela!
Odustajanje u tom periodu borbe protiv mucanja nije bilo opcija, a bome nije ni sada kada mucanja skoro pa i nema. Zahvalna sam na tom mucanju jer sada kada više nemam problema s mucanjem, sa zahvalnošću mogu reći da je obogatilo moj život. Puno sam čitala i obožavam knjige! Puno sam crtala i radila nakit i stalno čeprkala po nekim kreativnim zvjezdarijama koje su me činile sretnom i tu sam mogla u miru šutjeti jer bojice i perlice i flaks i kamenčići ne pitaju mucaš li već čekaju da napraviš nešto i da se vidi konkretno djelo. Odustajanje nikada nije bilo opcija i mogu reći da je to moj najveći talent – ne odustajem nikada pa kada dođem do zida, ne zaboravim pogledati lijevo i desno ili čučnuti i potražiti neku rupu u zidu jer mora postojati neki način da se nešto napravi, ma uvijek postoji neki način jer ako ništa drugo, mogu potražiti nekoga s ljestvama i zamoliti da mi posudi pa da se popnem na taj zid i skočim na drugu stranu.
Presudna godina bila je 1999. kada sam se prijavila za posao turističkog animatora, a nevolja je bila u tome što sam posao dobila. Radila sam jednu sezonu u Istri, vodila večernje programe na mikrofon, vodila mini školu hrvatskog jezika za strance, radila s djecom, brbljala s turistima u kampu&hotelu gdje sam radila od jutra do večeri, a bez da sam zamucala. Svi su govorili da sam stalno nasmijana, a fora je bila u tome da svaki put kad bih osjetila da ću zamucati – ja bih se nasmijala :o) Taj posao sam trebala jer brat i sestra bili su školarci, ja sam upisala faks, tata nije radio, samo je mama radila tada i bilo nam je teško. Sve one tehnike čitanja naglas, pjevnog izgovaranja riječi, sve sam koristila i još sam ubacivala smiješak svaki put kad bih osjetila da ću zamucati. Trebalo je jaaako puno koncentracije i osluškivanja sebe uz puno samokontrole. Međutim, sav trud se isplatio! Nitko nikada nije saznao da mucam. Trud se uvijek isplati samo ne smijemo odustati i moramo puuuno raditi i raditi i raditi i raditi i neprestano raditi na sebi.
Na početku sam se osjećala jadno i žalila sama sebe ali kada sam odlučila zasukati rukave i primiti se posla, prestala sam se samosažaljevati i odlučno krenula dalje. Bilo je bezbroj situacija kada se odustajanje pojavilo kao mogućnost ali to nikada nije bio moj odabir. Vjerovala sam da mogu savladati mucanje i uspjela sam! Najljepše je to što nisam samo savladala mucanje već i strah i sram od toga što će netko drugi reći ili što će netko drugi misliti, istrenirala sam svoje strpljenje do maksimuma, znam se veseliti malim stvarima, uporna sam do besvijesti i naučila sam da se najveća istina krije iznad oblaka te da ništa nije nemoguće onome koji vjeruje! Najgore je kad sami sebe ograničavamo ili dozvolimo drugima da to čine umjesto nas.
Nedavno sam poslala upit jednom liječniku koji se godinama bavi problemom mucanja jer zanimalo me kakve su terapije/pomoć dostupne…i njegov odgovor sadržavao je i komentar kako on u svojih 40 godina rada s osobama koje mucaju nije doživio fenomene da odrasla osoba koja muca samostalno rješava taj problem na zadovoljavajući način.
Morat ću do tog liječnika da se upoznamo jer vrijeme je da napokon i on upozna nekoga tko se svom mucanju odlučio suprostaviti na „svoj način“ i još k tome – uspio na zadovoljavajući način!
Prije par godina zvali su me zbog jednog TV snimanja i nisam htjela pristati jer nisam željela medijsku pažnju pa su me nagovarali da pristanem i rekli da zaista nema razloga da ne pristanem jer riječ je o divnoj stvari i kada bih ja bila osoba koja muca, onda bi bilo u redu što ne želim pristati ali ovako, zaista je šteta da ne želim. Upravo to mucanje bilo je okidač da sam pristala. Istina, cijela priča bila je pozitivna i divna ali pristala sam zbog mucanja i na dan snimanja samo sam rekla da ja inače mucam ali neka sve snime, i mucanje.
Svake godine u listopadu slavim Svjetski dan mucanja i smatram to posebnim danom jer mucanje je meni došlo kao dar, a ne uteg kao što sam godinama smatrala. Bila je to moja osobna „nesreća“ koja me oblikovala bolje od bilo čega i pomogla mi da upoznam sebe i svoje sposobnosti.
Vlatka Burić
