Ne kužim…

0

Vozim se jutros u koloni, odnosno stojim, točnije sjedim, i pjevušim slušajući onu neku stvar „budi mi vjetar u leđa, pramac za valove“.

Pjeva muškarac. Uživam u pjesmi, kad mi odjednom sine “Kaj? Pramac za valove?”. Ne kužim. Da ti ona bude pramac za valove? Neka se na njoj slamaju valovi, a sve kako bi ti mogao uspješno broditi. I još pritom da ti bude vjetar u leđa. Ma mislim si, ovi današnji muškarci su takvi gotovani. Budi im sve. Vjetar u leđa i pramac za valove. Napravi od njih muškarca, a onda budi manja od njega pred svijetom. Da se ne osjeća loše. Da mu ne uleti neka druga koja zna biti manja.

Ne kužim. Super je pjesmica, ali što je to trebalo značiti? Nekad je bolje da ne kužim. Što manje kužiš to si sretniji. Kažu da je to tako sve dok se ne produhoviš, e onda si najsretniji. Tada kao kužiš da ništa ne kužiš, ali da ni ne trebaš kužiti, samo živjeti. Ne kužim.

 

Self help knjige i antidepresivi

Kažu da self help knjige nisu korisne. Slažem se, ima raznih gluposti. Vjerojatno je korisnije piti antidepresive. Razumijem tako jer ih nude kao gratis voćku na placu. Ma ne znam ja to iz vlastitog iskustva, nego mi je frendica pričala. Kaže da je otišla doktorici opće prakse s popisom simptoma koji je muče. E, nije pročitala ni dva/tri simptoma, a doktorica je već zaključila da se radi o emotivnom zamoru. Kako molim? Da, emotivnom zamoru. Kaže, mnoge žene vaših godina se tako osjećaju. Dat ću vam antidepresive. Ma ne, odbija ona, ne treba mi to, nisam depresivna. Možda granično anksiozna, ali depresivna nisam. Ma uzmite, navaljuje. Nije to kao ranije. Bit će vam puno lakše.

Hoću, neću, natežu se, pa doktorica zaključi: “Gledajte, ili to ili promjena posla, prebivališta ili partnera.”

Pa kako smo došli od priče – umorna sam, često uzdišem, vrti mi se i hladno mi je, do toga da moram ili dati otkaz ili ostaviti muža ili odseliti.

Možda zato ekipa iseljava iz Hrvatske. Kako ne bi morali piti antidepresive ili ostaviti muža. Na kraju nisam uzela antidepresive, ali mi je uvalila neke anksiolitike (protiv anksioznosti). Mislim, ne meni, frendici ih je uvalila. Ma samo po potrebi, rekla joj je. Usput budi rečeno, svi simptomi su i dalje tu. Ne kužim.

Kažu da je alternativna medicina placebo. Zato, klasična medicina zaozbiljno liječi. Kortikosteroidima, antidepresivima, kemoterapijama, sve općepoznato najzdravije namirnice.

Budući da sam već pročitala sav self help materijal, a ne pijem pilule za sreću, poklonila sam si neki dan tajlandsku masažu. Nekima je to bilo smiješno. Koliko si to platila? Pa mogla si za tu cijenu otići na dvije prave masaže. Mogla sam, da. Ali, bi li mi se na „pravoj“ masaži terapeutkinja zahvalila na razmjeni energije? Bi li mi se zahvalila na iskustvu? Ona meni! I ja sam se njoj zahvalila, odmah nakon nje, i to automatski iz pristojnosti. Trebalo mi je par minuta da shvatim da sam joj uistinu zahvalna. I da naša kultura življenja nema pojma o pojmu. Može ti gnječiti mišiće, ali ne može te naučiti zahvalnosti. Zna zahvaliti na novcima, ali ne zna zahvaliti na pozitivnoj energiji. Ne kužim.

 

Kupac je uvijek u pravu???

U našoj kulturi sve je pod geslom, tko plaća taj i vrijedi. Od tud i one besmislene ideje da je kupac uvijek u pravu. Koja je to duboka profesionalna i osobna uvreda za prodavače! Zato nam se i osvećuju kad ih nitko ne gleda, pa nam pljuju u kavu, režu salame prljavim rukama, a sir s poda pakiraju u celofan. Ne mislim da to svi prodavači rade. Samo oni koji redovito polažu zakletvu: kupac je uvijek u pravu. Ako vidiš da se poslodavac loše odnosi prema svojim ljudima, a ti konzumiraš njegove usluge, znaj da će ti se to vratiti.

Razlog: razmjena energije. Ovog puta negativne. Iliti: što god ste učinili jednom od moje najmanje braće, učinili ste meni. Kužiš istu spiku?

Tako sam neki dan napisala prigovor jednom trgovačkom lancu. Nisam htjela prigovarati na licu mjesta, jer ipak nisam popila anksiolitik. Mislim frendica ga nije popila.

Znači, prodavačica koja zna da nikada nije u pravu, a pritom je nezadovoljna i zbog nepristojno niske plaće, i još k tome vjerojatno isto ne pije antidepresive, a nije niti odselila, odlučila je starijoj gospođi, po svoj prilici umirovljenici, pola kile pršuta spakirati u kašu. Napikavala je narezani pršut onom velikom vilicom, on se prelamao, odljepljivao i padao po papiru za zamatanje kao da se priprema postati pašteta. Starija gospođa je zapomagala da što to radi, može li to malo lakše, a prodavačica koja želi barem na trenutak biti važna, joj je rekla da ne može. Da je to tako. Žena je pristojno uzela tu kašu i platila je po cijeni pršuta. Otišla je vjerojatno doma, i vjerojatno popila Normabel.

Ja sam bila nedužni promatrač. Možda ne tako nedužan, jer nisam na licu mjesta stala u obranu slabijeg, ovog puta kupca. Kako bi poništila loš osjećaj dužnog promatrača i bacila ga natrag u krug negativne energije iz kojeg je i došao, napisala sam prigovor. Mislim si, bolje da ga vratim gdje i pripada, nego da ga širim dalje.

Možda prodavač nije u pravu, ali zato farmaceutika jest u pravu. Antidepresivi, Normabeli, anksiolitici. Kada bi svi pili ono što bi trebali, ne bi bilo nikakvih problema. Lijepo bi spavali, bili strpljivi i pristojni. Na ulice ionako ne izlazimo, tako da političari s našim problemima nemaju problem. Čim krenu takvi problemi, nabrojani lijekovi više neće biti na izbor. Ako ih nećeš piti, čak i prije pojave prvih simptoma, bit ćeš izbačen s izborne liste glasača. Za sada nam ih samo preko doktora opće prakse pokušavaju uvaliti. Kao demografske mjere. Da ne odselimo, u Irsku.

 

Nego, vratila bih se malo na muškarce

Imam jednog kolegu, smiješan lik, koji priča kako je doma žena sve radila, a dogovor je bio da su njegovi podovi. On sređuje podove. Zato se njegova ženica domislila pa je sve počela ostavljati na podu. Krenula je s odjećom, a sad je već i posuđe na podu.

Mudrica ženska, odlučila je nešto korisno naučiti od naše braće muškaraca. Pravi se lud, pa ti neće trebati anksiolitik. Prvo se činilo kako nam je emancipacija donijela dobro, sada se čini da to nismo baš najbolje osmislile jer se trgamo na sve strane.

Ipak, svakako mislimo da smo jako napredovale, a da naši muškići stagniraju. Ali meni se sve više čini da muškarci nisu stagnirali, već su skužili stvar prije nas i objeručke prihvatili svoju novu ulogu. Pa nam sada bez beda romantično pjevaju “budi mi vjetar u leđa i pramac za valove”. I mi čak zaneseno pjevušimo s njima, barem dok letimo na oblaku zaljubljenosti ili sjedimo u koloni.

Pri tom su oni, u miru sa samim sobom i svojom ulogom dosegnuli i onaj najviši stupanj duhovnosti. Kao ništa oni ne kuže, ali niti ne trebaju kužiti, samo ugodno živjeti. To mogu sve dok imaju nas. Vjetar u leđa i pramac za valove. Sad i ja kužim.

Ljubi vas Ena Lav!

ENA LAV, zakonita supruga, seljača, majka, rob korporacija i svojih snova, sklona PMS-u i drugim hormonalnim promjenama, zaljubljena u rast i razvoj duha, samokritična i nezadovoljna vlastitim napretkom, u preuranjenoj krizi srednjih godina sa zakašnjelim prihvatom iste, wanna be spisateljica s pola romana, u stvarnom životu pravnica koja često sanja da joj još fali neki ispit do diplome…

Share.

Comments are closed.