Muškarac u kavezu depresije

0

Kolumna: NA PAUZI S DUBRAVKOM ŠIMUNOVIĆ

Autorica: Doc. dr. sc. Dubravka Šimunović
Profesorica na Zdravstvenom Veleučilištu

 

Nedavno sam pročitala knjigu „Kako ostati živ“, autora Matta Haiga. To je istinita priča o Mattovoj životnoj krizi koju je prebrodio i pobijedio duševnu bolest koja ga je zamalo usmrtila. Naučio je živjeti.

To je knjiga koja nam govori kako najbolje iskoristiti svaki dan života i nikada ne odustati, poučava nas slaviti male radosti i trenutke mira koje nam život donosi te podsjeća da uvijek imamo razloga ostati živi. Knjiga „Zašto ostati živ“ potresno je, duhovito i radosno istraživanje načina da se bolje živi, bolje voli i da se osjeća življe.

Ova knjiga i susret s poznanikom potaknuli se me na pisanje ove kolumne.

Depresija je bolest modernog društva, od nje obolijevaju gotovo svi. Ponekad dolazi s fanfarama, a ponekad se neprimjetno ušulja i od života učini pakao. Puno je lakše komentirati depresiju kod žena, nego kod muškaraca. Muškarci su oduvijek bili mužjaci čija snaga i borbenost nije dopuštala da bilo što naruši imidž koji se gradio kroz generacije. Nažalost, vremena su se promijenila i pravila koja su vrijedila jučer ne vrijede danas. Ponukana pričom depresivnog muškarca, dugo sam promišljala kako olako osuđujemo, teško praštamo i omalovažavamo patnju drugih osoba. Muškarci će teško priznati stanje depresije i podijeliti iskustvo nesnošljive patnje uvjetovano osnovnom bolešću. U jednom razgovoru, uz red smijeha i suza, puno sam naučila o depresiji. Kada vam se povjeri muškarac obolio od depresije, uistinu ste blagoslovljeni jer ste dobili na dar jednu veliku životnu lekciju.

Krenimo redom… Toga dana nisam mogla niti naslutiti da će banalan susret razotkriti svu tugu i očaj čovjeka koji se raspada od bola.

Razgovor koji je tekao spontano kroz konvencionalna pitanja što ima novo, jesi li previše u gužvi, završio je lavinom suza. Moram priznati da su me odgajali u uvjerenju da muškarci znaju kontrolirati emocije i preuzeti kontrolu u situaciji kada kontrole nema. Dugo sam restituirala naslijeđena uvjerenja kako bi zaključila da su to čiste gluposti i floskule. Muškarci imaju emocije koje ponekad ne mogu kontrolirati, duboko su emotivni i ranjivi su poput pripadnica ljepšeg spola. Razlika je što su prokleto stigmatizirani, žive u kavezu depresije iz kojeg zbog vlastitog straha ne vide mogućnost izlaska.

Njegovi problemi trajali su godinama, iza sebe je imao pristojno odrađene životne cikluse. Nikada nije imao potrebu izdvojiti životne krize kao potencijalne okidače bolesti ili ih je duboko potiskivao kako bi sačuvao ono malo privatnosti od znatiželje poznanika i prijatelja.

U razgovoru se požalio kako ima problema sa spavanjem, noćne more, isprekidan san, pokušavao mi je pojasniti da duže vrijeme ima problema s insomnijom. Na moj upit je li uistinu uvjeren da nema posebnog razloga za pojavu insomnije, spustio je pogled i tiho rekao „ne„. Njegovi problemi bili su puno veći i teži od laži kojom je prikrivao svoj očaj.

Na poslu je obavljao vrlo zahtjevne zadatke koji su nosili ogromne količine stresa i napetosti. Privatni život bio mu je u kaosu, bez jasnih naznaka za promjenom. Kada sam ga upitala kako bi opisao svoju svakodnevnicu rekao je: „Dubravka moj život je jedna velika crna rupa u kojoj osim tuge, očaja, straha i mržnje nema ništa drugo. Moji dani su obojani crnilom i prazninom. Mrzim svoj posao, jutarnje gužve, susrete koji su patvoreni i socijalno nabildani praznim frazama, mrzim svoj privatni život u kojem nema topline, iz kojeg su emocije odavno iselile. Umoran sam, nezainteresiran i pomalo tup od mentalne boli koja je iz dana u dan sve veća.“

Suze koje su tekle niz njegovo lice samo su dodatno potvrđivale težinu boli koju više nije želio skrivati kroz olujne nalete tuge. Trebao je pomoć, podršku i razumijevanje. Nisam umanjivala njegove probleme, nisam ga prozivala na red, nisam banalizirala njegove izjave niti sam imala potrebu trenutke šutnje ispuniti humorističnim izjavama.

Šutjela sam i slušala ispovijed muškarca koji godinama živi u kavezu depresije. Pitala sam se koliko je trebalo snage i ustrajnosti da svako jutro ustane iz kreveta nakon neprospavane noći, koliko je trebao snage da u ranim jutarnjim satima pred zrcalom navuče masku socijalno prihvatljivog ponašanja, koliko je trebalo snage da u radnom kolektivu ostavi dojam veselog i privlačnog suradnika, koliko je trebalo snage da ženama koje prezire kaže da su najljepše na svijetu, koliko je trebalo snage da uvjeri ženu u krevetu da umjesto intimnosti podijele noć u raskoši šutnje. Koliko je trebalo snage, koliko patnje, koliko boli… da započne i završi dan.

Njegov monolog bio je dijalog dvije duše koje bez straha i bojazni dijele patnju i nagomilanu bol. To nije bio trenutak za velike analize i površne komentare samo sam izustila: „Vrijeme je da potražiš pomoć, nemoj odustati od sebe.“ Pogledao me i zapitao: „Želiš li mi pomoći?“ Kratko sam odgovorila: „Da, želim ti pomoći, bit ću uz tebe…“

Foto: StockSnap, Unsplash

Share.

Leave A Reply