Koliko puta ste čuli ovu rečenicu?
Ili ima ona još bolja: Ma to je samo dva klika mišem i gotovo!

Vjerujem da ste u svom životu puno puta čuli ovu rečenicu, ali se nadam da niste bili tako tašti pa da ste ju i izrekli. Ja moram priznati da nisam imala prilike tako nešto reći jer nisam bila na šefovskim pozicijama, ali sam je se naslušala jako često. I prečesto.

Svim velikim šefovima i šeficama, opisat ću samo jednu situaciju s kojom sam se susrela prilikom izdavanja svoje knjige.

Dakle, imala sam dogovoreni termin za okvirni dogovor oko vizuala knjige, kod Ane&Vlade koji su zaslužni za iste. Ana mi je mailom poslala neka slike, a ja pojma nisam imala zašto mi to šalje. Tijekom sastanka mi je objasnila da su to prijedlozi vizuala i grafika koje možemo koristiti na naslovnici. I dalje mi nije bilo jasno. Ne samo da sam plava, nego sam i tudum za standarde i slične grafičke norme, jer sam od onih: Joooj, to je lijepo, ali…

Kad smo na kraju shvatili da je ne znam što želim, Vlado je došao na izvrsnu ideju da iskoristimo jednu moju fotku za naslovnicu. Ana je crtala cijelu noć i nacrtala je savršeno, naravno. I opet smo imali sastanak da se dogovorimo oko položaja hrbata knjige (pojma nisam imala što je to, ali eto sad znam), podloge za crtež i fonta kojim će se pisati knjiga. E tu je nastala situacija, jer ja, kao što sam se već pohvalila, sam tip „ali“. Oni koji su vidjeli moju knjigu, na naslovnici su mogli uočiti zvijezdu padalicu. Meni je užasno važno bilo da ona bude na naslovnici. Da smo ju jednostavni izbrisali, ne bi potrošili pola sata pokušavajući joj naći prikladno mjesto tako da ona:

• izgleda kao zvijezda
• ne izgleda kao meteor koji juri na mene
• nije predebela
• nije pretanka
• nije presvijetla
• nije pretamna
• jesam rekla da ne izgleda kao da je meteor koji juri prema meni??

Na toliko detalja oko jedne jedine obične crte, nisam nikad mislila da ću potrošiti više od minute, a kamo li 30. Da se mene pitalo, nakon 10 minuta bi odustala i od knjige i od svega, ali zahvaljujući profesionalnom pristupu Ane&Vlade, knjiga danas izgleda super.

Oko fontova neću ni početi, ali ukratko da znate o čemu smo vodili računa:

• veličina slova, da ju može čitati žena preko 4 banke i na plaži, a da ne mora vaditi naočale
• font slova da je ugodan oku
• broj stranica da ne potjera ljude koji ne vole čitati
• slova za podnaslove (tu nismo našli ništa što bi nam odgovaralo, pa je Ana nacrtala nova – HALOOO, izmislila je novi font)

Trebam li dalje?
Dakle ovo je samo 10% stvari koje smo mi prošli kako bi knjiga ugledala svjetlo dana, samo što se tiče grafičke pripreme.

Svaki posao je više od dva klika mišem

I sad kad mi netko kaže: Ma to je pizdin dim! Danas svatko može objaviti knjigu! Samo napišeš i to je to!
Ma ajde majstore probaj ti vidjeti kao je to – SAMO to! Probaj sam započeti bilo što, a da to nisi radio prije, pa ćeš vidjeti kako je to SAMO napišeš i objaviš. I tako za bilo koji drugi posao. Skinuti naljepnica s auta i nalijepiti nove, skuhati ručak, peglati, napisati zapisnik, izraditi prezentaciju, popraviti zub, zamijeniti cincilator i gefufnu, čuvati klince u vrtiću, biti profesor, organizirati event, posložiti raspored za sjedenje 400 ljudi za neku svečanost… – svaki posao je više od dva klika mišem! Svaki!

Slična je stvar i s poslom koji radite svaki dan. Iako ga radite žmirećki lijevom rukom, nije svaki dan isti. Niste ni vi isti svaki dan. Nekada ste smušeni, tužni, zaljubljeni, bolesni, a nekad imate krila i radite za 10 ljudi. E u te dane kad dobijete krila, tu pokažete svojim šefovima koliko zapravo možete i tu ste se zahebali. Big time! Po toj učinkovitosti će vas oni goniti stalno. Zato predlažem da sami nabijete svoj tempo, da posao ne stoji, ali da se ne lomite na istome. Ja sam se lomila i slomila. Razboljela i iskreno, ne veselim mu se više kao što sam se nekad veselila.

Kad meni moj šef kaže: To je samo dva klika mišem, ja se samo nasmijem, ne komentiram i radim svoj posao. Da krenem objašnjavati kako nije tako, ne bi daleko dospjela. Ovako, odradim tempom koji mogu, najbolje što mogu i u vremenu u kojem mogu. Svijet neće stati ako nešto nije gotovo u dva klika mišem i to je nešto što svi vi šefovi i šefice morate shvatiti. Mi nismo roboti. Mi smo ljudi s emocijama koje u ovom društvu, još uvijek, smijemo imati. Smijemo imati svoje dobre i loše dane, smijemo imati svoje stavove i prijedloge, smijemo razmišljati i smijemo se pobuniti. O da. Smijemo. Ako se vama to ne sviđa, imate i vi prava. Možete nas otpustiti, ali za to morate imati opravdani razlog. Iako, koliko primjećujem, danas je češće situacija da radnik ode sam. Ode tamo gdje mu je bolje. Ponekad čak i na burzu, samo da se makne od takvih goniča robova.




Imam prijateljicu koja ima obiteljski obrt i koja za taj obrt ne može naći radnika jer je riječ o fizičkom poslu. E da. Takva radna snaga se uvozi jer naši ljudi neće raditi. Svi bi s fakulteta u fotelju i vladali svijetom. Bojim se da tako neće moći. Morat ćete nakon te škole, nažuljati malo ručice, krenuti u sustav od najjednostavnijeg fizičkog posla i naučiti sve elemente funkcioniranja sustava da bi jednog dana bili veliki šefovi za koje će ljudi htjeti raditi. Ne sviđa vam se taj put, onda odite van. Tamo je ziher drugačije.

Vratimo se na početak priče

No da se vratimo na početak priče.
U dva klika mišem ne može se napraviti ništa jer ti trebaju barem tri da ugasiš kompjuter.
U pet minuta se čak ni djeca ne naprave, a kamo li neki posao koji nije tako veselog čina.

Dakle, svaki od vas koji tvrdi da se tuđi posao može napraviti za samo pet minuta ili s dva klika mišem, pozivam da proba. Pa ako ide – hvala mu, jer je već taj posao napravio, pa ne mora netko drugi.

Uglavnom, ne pišem ovo iz osobne frustracije budući da ja svoj tempo nabijam sama jer ne znam drugačije nago same gas, ali kad naletim na nešto što ne znam, onda polako ubacim u prvu pa polako…

Cijenite tuđi rad ako očekujete da drugi cijene vaš.
Budite ono što želite vidjeti u drugima.
Budite primjer, jer kako dajete, tako ćete i dobiti.
Dokazano!

Voli vas vaša „samegas jabiupenziju N.“