Već neko vrijeme promatram fenomen „lako je tebi“. Ovo je postala neka vrsta uvrede. Onaj kome je upućeno „lako je tebi“ se prvo ljuti, onda se svim silama potrudi objasniti kako njemu uopće nije lako.
Kako mu je teško na sve moguće i nemoguće načine. Prije sam i ja bio dio toga kruga. Priznajem, jako rijetko sam nekome govorio „lako je tebi“. No ljutio sam se na druge kada mi to kažu. Onda sam shvatio da mi je u odnosu na osobu koja to govori, bar u pogledu teme razgovora stvarno lako. Iako, da bih došao do toga da mi je lako, morao sam proći određeni put. Teži ili lakši, duži ili kraći to opet ovisi o samoj temi o kojoj se razgovara. Ako ću se slijepo držati za sve te muke i patnje koje sam morao proći da bi mi sada bilo lako, nemoguće je uživati u tome „lako mi je“ jer još živim u patnji koju je u meni izazvao put. Zapravo, put je eventualno izazvao bol u meni. Patnju vezanu za tu bol sam izabrao ja.
Kako to obično biva, kada sam to osvijestio u životu mi se počelo događati sve više „lako je tebi“ trenutaka. Govorili su mi to prijatelji, govorili su mi to klijenti. Lako je tebi, radiš ono što voliš, putuješ, uživaš…
Odlučio sam pokušati njima pomoći da shvate što sam ja napravio i naučio te da oni to mogu primijeniti u svom životu. Znate što se dogodilo? Odbijanje. OK, neki klijenti kojima je to bio dio procesa su to svladali. Sada je i njima lako.
No, uobičajena reakcija je bila prebacivanje teme. Kao što se pokazalo puno puta do sada, ljudi u najvećem postotku žele njegovati svoja vjerovanja i način života i kada nalete na nešto što ih može promijeniti, dignu svoje oklope kako ih to ne bi taknulo. Tada im ono što ja govorim izgleda kao trljanje soli na ranu. „njemu je super, meni je loše sad mi to još nabija na nos“.
Prestao sam to raditi isto kao što sam davno odustao od toga da ljudima preporučujem coaching. Rado odgovorim kada me netko pita. Mišljenja sam da nametati treba one negativne stvari. One pozitivne ne. Jer ne možeš nagovoriti nekoga da radi nešto dobro za sebe i druge. To on sam treba poželjeti. Događa mi se da ljudi govore: “Uh trebao bih svratiti do tebe, kad ćemo odraditi coaching”, ali nikako da se za to odluče. Onda nakon nekoliko godina tih „priprema“ nazove, dođe i promijeni si život u roku nekoliko mjeseci. Svatko može napredovati svojim ritmom i to sam naučio poštovati.
Ja sam se zapravo fokusirao na to da mi i dalje bude lako. Da svaki dan za još nešto u svom životu mogu reći lako je meni. Svaka ta lekcija zahtjeva učenje, svladavanje nekoga znanja ili prevladavanja nekog uvjerenja. I stvarno nije uvijek lako. Nekad bih i ja preskočio neku svoju vježbu, neku svoju meditaciju, nekad bih i ja prekršio neko svoje pravilo. No više to ne radim. Izgradio sam svoj integritet u dosta područja života do toga nivoa da više ne prekidam, ne preskačem niti ne odustajem. Ovo je isto mehanizam koji je potrebno malo detaljnije objasniti, stoga ću uskoro pisati i o integritetu odnosno kako ga izgraditi i održati.
Do tada uživajte u onome gdje vam je lako i učite od onih kojima je lako u području u kojem želite napredovati. I što je najvažnije, kada vam netko sljedeći put kaže „lako je tebi“, recite znam i široko se nasmiješite. To je najbolji dokaz da ste odustali od patnje koju ste proživjeli da dođete do toga „lako je tebi“.
Razgovori s Mirom
