Krešimir Butković – Sudbonosni skok mi je promijenio život, ali nikada nisam odustao

0

Krešimir Butković, osoba koja je preživjela nemoguće. Kao mladić u Senju je skočio u more na glavu i doživio tešku nesreću. Stradala je kralježnica i uslijedile su duge godine oporavka. Danas je poznat kao nadareni književnik, novinar i tekstopisac. Na nekoliko postavljenih pitanja g. Butković je dao odgovor:

Fran: Kako to da ste se tada u Senju odlučili skočiti na glavu u more i jeste li u tom trenutku pomislili da bi nešto moglo poći po zlu?

Krešimir: Dakle, skok u Senju dogodio se davno. Točnije 24.7.1990.godine.  Sto puta sam u glavi odvrtio taj trenutak, vraćao na početak i pokušavao odgonetnuti što mi je, zapravo, bilo u glavi. Omara, vrućina, spremalo se na kišu, jel moja sramežljivost još doprinijela tomu, ne znam. Stao sam na rub betonske plaže koji je nekih metar i pol bio viši od površine mora. Namreškano more mi je dalo krivu procjenu dubine.  Stajao sam i pripremao se skočiti. U tom trenutku čuo sam glas u glavi koji mi je rekao: ”Nemoj, nastradat ćeš!” Tko, što i otkud se pojavio taj glas, ne znam, no znam da je taj skok jednostavno bio sudbonosan, morao se dogoditi. Skočio sam i umjesto da se rukama odbijem od travnatog dna meni su ruke prosklizale preko trave na kamenu koji nisam primijetio. Udario sam glavom u kamen, čulo se ”krc” i na mjestu sam ostao nepokretan od vrata naniže. Utapao sam se u pola metra dubine jer nitko nije shvatio da sam slomio vrat i da sam nepokretan. Znači, podsvjesno sam znao da bi nešto moglo poći po zlu, no na svjesnoj bazi previše sam bio siguran u sebe i svoje plivačko i skakačko iskustvo koje me je koštalo buduće nepokretnosti.

 

Fran: Jeste li se bojali za vlastiti život nakon nesreće?

Krešimir: Kad čovjek nastrada i u životnoj je opasnosti onda u njemu proradi instinkt. Iako sam se davio pod morem jer nisam mogao do zraka trpio sam užasnu bol u plućima i tijelu. Trebao sam zrak, a nisam ga dobivao. U trenutku sam pomislio, ma k vragu i sve, ispustit ću taj posljednji trag života u sebi i poći na dno. Božja providnost mi je dala još par sekundi života, ugledao sam mjehuriće vode kako prilaze k meni. Izvukli su me na suho i neopisiv je osjećaj ponovno udahnuti. Kasnije sam bio pri svijesti i nisam sumnjao da ću preživjeti i ponovno prohodati.  Nažalost, moj put se pretvorio u višegodišnji boravak u bolnicama. Prva stanica je bila intenzivna njega na KBC-u u Rijeci gdje sam gotovo dva mjeseca bio pod respiratorom i borio se za život. Tada sam izgubio 30 kilograma i bio sama kost i koža. Doktori su sumnjali u moje preživljavanje. Moja želja za životom bila je jača, tada, a i kasnije u Zaraznoj gdje sam se borio za život jer sam imao sepsu, MRSA-u i tko zna kakvu sve bakteriju zbog koje mi je visio život o tankoj niti. Borio sam se za život i u ”Traumi” gdje su mi liječili jedanaest dekubitusa. Niti jednom nisam posumnjao u život. Uvijek sam bio fajter i rijetko kad odustajem i gubim nadu.

 

Fran: Koliko je trajao oporavak i jeste li se nakon oporavka bojali ponovno ući u more?

Krešimir: Oporavak po bolnicama i toplicama trajao je od srpnja 1990. do ožujka 1994. No, nakon fizičkog oporavka uslijedila je depresija i psihičko udaljavanje od stvarnosti,  izbjegavanje druženja, izlazaka, asocijalnost, agorafobija i potreba za samoćom i tamnim, sigurnim kutcima moje sobe. Totalna izolacija. Strašno sam se bojao mora, imao fobiju i kad bi dolazili na Rab na trajektu bih pozelenio od straha. Srećom, dugogodišnja psihoterapija mi je pomogla da slomim gotovo sve fobije u sebi te da se vratim moru, ponovno zaplivam, ali i da sa svojim prijateljem Slavkom Rakom i prijateljima s Raba te Udrugom invalida kvarnerskih otoka, posebice velikim doprinosom tajnice udruge Rezikom Janković pokrenem plivački maraton za osobe s invaliditetom koji sad bilježi već sedmu godinu svog humanitarnog djelovanja. Ne smijem zaboraviti spomenuti Grad Rab, Udrugu Kocka te ronilački klub Amfora i udrugu Komin s mog Barbata na Rabu koja sada preuzima lavovski dio organizacije koja se tiče gastronomske podrške i okrijepe te proslave maratona ali i samog izjednačavanja OSI s cijelim društvom. U moru smo svi jednaki, a jednake mogućnosti su intencija maratona kojim želimo skrenuti pozornost javnosti na samu problematiku osoba s invaliditetom.

 

Fran: Kako gledate na „burnu“ mladost i kako to doba možete usporediti sa životom kojim danas živite?

Krešimir: Moja ”burna” mladost je zapravo mladost mnogih tinejdžera osamdesetih godina. Ništa posebnija od drugih. Izlasci u diskoteke, prva pijanstva, tuče, utakmice, prva generacija BBB-a, ljubavi, nesigurnost, inicijacija u škvadru, škola, nogomet u kvartu, turniri u malom nogometu. Velim, u ono vrijeme je to bilo normalno, bili smo povodljivi glede akcijskih filmova i identifikacije s likovima, a i Novovalni bendovi pjevali su o tom vremenu. Bilo je to romantično vrijeme ”heroja ulice” koji će tek koju godinu kasnije svoju hrabrost dokazivati na bojišnicama Domovinskog rata, a taj vihor tamnog i barutnog rađanja naše domovine iskusila su i oba moja brata, prvo stariji brat Dean, a potom i moj pokojni brat blizanac Tomislav.  Život koji danas živim je dijametralno suprotan od mladenačkih dana. Već samim stradavanjem promijenio mi se mentalni sklop, agresivnost se pretvorila u strpljivost, onu bolesničku u kojoj trpiš, vježbaš i iščekuješ neke pomake. U međuvremenu odrastaš i dobro shvatiš one riječi; molim, hvala, izvoli, oprosti. Život kvadriplegičara znači biti doživotno ovisan o tuđoj pomoći, od dodane čaše vode pa do svega ostalog. Roditelji stare, no potreba za pomoći ostaje, stoga se i dandanas nakon 27 godina još uvijek borimo za izgradnju doma za OSI kako bi se pravilno skrbilo o ljudima o kojima više nitko ne može skrbiti. Glede mene danas, sa svojih 44 godine mogu samo reći da sam ozbiljno dijete koje se sa smiješkom prisjeća svojih ludorija, ne preporuča ih nikome, no dio su mene i dio su procesa odrastanja koje je promijenilo moje stajalište i životne svjetonazore.

 

Fran: Mnogi uživaju u vašoj poeziji. Vaš autobiografski roman „Fifty-fifty“ je ubrzo nakon izdavanja razgrabljen, a nakon toga je uslijedio „Molitelj“ – roman o beskućnicima. Prošle godine izdan je ljubavni roman „Žanin gambit“, a u posljednje vrijeme među učenicima se sve više razgovara o dječjem romanu „Bornin vremeplov“. Što Vas je motiviralo da počnete pisati i otkuda inspiracija za tako raznolike teme?

Krešimir: Da, uistinu, nisam vjerovao da će svi moji romani polučiti ovakvu pozornost. Mediji su svakako doprinijeli tome pa se stoga zahvaljujem mojim kolegama novinarima na podršci, tako i Vama. Motivaciju za pisanjem gajim još od prvog osnovne kad sam počeo s prvim stihovima. Kasnije sam uživao u čitanju i kad sam nastradao i malo ”došao do zraka”, probudio sam ponovno poeziju u sebi. Primarno sam pjesnik, no s vremenom sam, već s osamnaest godina, dobio priliku od pokojnog barda Zlatka Tomičića da pišem u Hrvatskom književnom ognjištu, te Hrvatskom književnom listu gdje sam uspješno pisao kolumne. Nakon sveg tog životnog iskustva te mog preplivavanja Barbatskog kanala na Rabu koji je izazvao veliki interes u medijima moj prijatelj i nakladnik Silvano Frančišković iz Naklade Uliks iz Rijeke predložio mi je da napišem autobiografiju. Sumnjao sam da mogu biti dobar prozaist u dugom dahu, no odlučio sam se na humorističan pristup i moja autobiografija je bila rasprodana u nekoliko mjeseci, a i sad je, četiri godine kasnije, jedna od posuđivanijih knjiga domaćih autora za odrasle. Nakon toga sam uvidio da mi proza ide te sam počeo pisati ljubavne, socijalne i mistične romane. Bornin vremeplov je znanstveno fantastičan roman koji je napisan iz potrebe. Naime, prije tri godine, iznenada mi je preminuo brat blizanac. Njegov sin, tada desetogodišnji Borna, rekao je da će puno učiti i napraviti vremeplov te se tako vratiti u vrijeme dok mu je tata bio živ i opet ga zagrliti. Znao sam da to neće biti moguće no odlučio sam ga vratiti u prošlost kroz roman. Ostalo je prošlost. Trenutno je ”Bornin vremeplov” jedan od pet najčitanijih domaćih dječjih romana. Inspiraciju crpim iz vlastitog života ili sintetiziram različite životne priče u jednu aktivnu, zanimljivu, životnu priču.

 

Fran: Što biste savjetovali meni i drugim mladima koji tek počinju s pisanjem?

Krešimir: Ovisi u kojem fahu. Ukoliko je riječ o novinarstvu, tu je potrebno strpljene, poslušnost i ignoriranje vlastitog ega. Ne možemo sve odjednom znati. Novinarstvo je doživotno učenje od urednika, čitalačke publike i tehnološke te društvene progresije. Ni u novinarstvu ni u književnosti ne smije biti osornosti. Etičko novinarstvo je bilo pred izdisajem, kao i istraživačko. U posljednje vrijeme, pritisnuti političkim i gospodarskim aferama, revitaliziralo se iskonsko novinarstvo koje daje i doprinosi te propituje društvo. Za pisanje proze bitno je čitanje kako knjiga tako i help literature u kojoj se govori kako pisati romane. Sve u svemu, za dobar roman potrebna je autentičnost, iskrenost i stvaranje osebujnih likova kroz čije dijaloge se dobiva željena karakterizacija likova. Današnji čitatelj traži uvjerljivu radnju sa što manje poetičnih opisa. Kad pristupamo pisanju treba imati koncept da li u glavi ili na papiru, sinopsis radnje, popis likova, njihovu mrežu, a na kraju najvažnije je znati ono o čemu pišemo i za koju publiku pišemo, te težimo li komercijalnom ili umjetničkom pismu. Danas se nude i brojne radionice pisanja iz koje izlaze uspješni pjesnici, romanopisci, esejisti pa i novinari. Daleko je lakše nego prije dvadesetak godina iz same činjenice što postoje društvene mreže, specijalizirani forumi, portali…sve je lako dostupno za brzo i kvalitetno učenje.

 

Fran: Što je za vas obilje?

Krešimir: Pomalo filozofsko pitanje na koje možemo gledati kroz materijalnu ili duhovnu prizmu. Osobno, kod obilja uvijek dajem prednost duhovnom. Obilje vjere, unutrašnjeg mira i želje za stjecanjem znanja. Ne postoji veće obilje i bogatstva od milosrđa. Dati nekome sebe, pomoći, pružiti utjehu ili obilje ljubavi nema ljepšeg, zar ne? Može li zdravlje, ljubav, vjera, milosrđe, dobročinstvo, humanost biti preobilna? Mislim da ne, osim ako ne djeluje auto i destruktivno na druge. Duhovno obilje je svemir koji se širi, impuls koji prelazi s jedne duše na drugu. S materijalne postavke obilje je uživati u dostatnom i ne trošiti resurse planeta kojeg smo već odavno uništili. U materijalnom smislu nije na odmet imati obilje svjesnosti o prolaznosti, ograničenosti i iskoristivosti. Iza nas dolaze drugi, a mi se ponašamo kao da smo posljednji putnici na ovoj evolucijskoj pruzi. Mi smo tek stanica u vremenu koje je bilo i koje će tek doći. Ukoliko promijenimo stav i odnos prema sebi, navikama i okolini u kojoj živimo, na dobrom smo putu da osiguramo kakvo takvo obilje onima koji tek dolaze. Obilje je važno, važnije od našeg hedonizma. Obilje iz kojeg je stvoren ovaj svijet za nas je nepovratno izgubljen. Puno i previše smo uništili, no naše znanje ima stvaralački potencijal. Kad prestanemo ugađati fizičkom sebi, a podarimo si obilje koje će zadovoljiti naše intelektualno-emocionalno-umjetničke potrebe, stvorit ćemo svijet o kojem govore brojni književnici, kantautori i znanstvenici.

Pripremio i vodio razgovor: Fran Nucak
Foto: Krešimir Butković, vlastita arhiva

Share.

Leave A Reply

11 − three =