Sjedi joj preko puta. Dijeli ih bijeli ovalni stol kupljen u Ikei prije koliko ono godina… Bit će pet, možda i šest. Ispred njega je žuta šalica, ispred nje zelena. Uvijek pije kavu iz te zelene šalice uvjerena da joj to donosi sreću. Gleda ga, iako on to ne primjećuje. Pogled mu je zalijepljen za novi Iphone. Lista nešto, premješta se na stolici, osmjehuje se. Ne sjeća se kada se zadnji put njoj osmjehnuo, onako usput, bez nekog posebnog razloga.
Povremeno desnom rukom posegne za šalicom kave, ali pogled ne odvaja od samo njemu zanimljivog sadržaja koji se izmjenjuje na ekranu bez nekog reda, važnosti i smisla. Nevjerojatno joj je, sad kad o tome misli, kako su na portalima izmiksane vijesti, kao tijesto za palačinke koje je jučer pripremila za večeru: prigodna događanja, Čistoća ne obavlja svoj posao, književne preporuke, pokopi na grobljima, serumi za lice koji brišu bore bolje nego ona prašinu na namještaju… Ona, koja toliko voli red, svoj osobni, guši se u toj zbrci pa rijetko kad čita vijesti. Njemu to nije jasno pa joj zna dobaciti da je neupućena u svjetska ili nogometna zbivanja, koja god bila.
Gleda ga i dalje. Ostario je. Nije da i njoj godine ne prolaze, ali na njemu baš vidi promjene: nekoć crna kosa prošarana je sijedima, nije se ni najbolje obrijao jer vjerojatno nije imao naočale, premda će on reći da je svjetlo u kupaonici odveć slabo, na nekoć snažnim nadlakticama koža se opustila…
Zanimljivo je kako na drugima uvijek bolje primjećuje tragove starenja. Pred neki dan je srela kolegu s fakulteta, ona je studirala hrvatski, on likovni. Ludo je bila u njega zaljubljena. Plavokosi panker koji bi joj znao namignuti dok je pušio u kantini. Ugledala ga je u retrovizoru dok je čekala njegovu mamu ispred frizerskog salona. Isprva ga nije prepoznala.
Suprotnim nogostupom hodao je tip u pedesetima, poprilično debeo, odjeven u neku otrcanu plavu trenirku, na povodcu je šetao psa koji bi ga povremeno poprilično snažno povukao. Nije bila toliko zapanjena izgledom nekadašnjeg pankera, koliko ju je u trenu ošamarilo pitanje – izgledam li i ja tako drugima koji me nisu vidjeli dvadeset i više godina?
Rukom je prekrila usta i zagledala se kroz prozor. Svekrva još nije gotova. Imala je, dakle, sasvim dovoljno vremena da se naruči na manikuru i bojenje izrasta. U međuvremenu će u ljekarni kupiti i onu francusku kremu za kožu u menopauzi o kojoj je već neko vrijeme razmišljala. Uostalom, jučer joj je sjeo regres.
Između dva gutljaja kave u glavi slaže današnji raspored: oprat će posteljinu, izglačati onu hrpu robe koja se gomila u njihovoj spavaćoj sobi, usisati podove, trebala bi i do trgovine…
Zelena šalica je zazveckala kada je dodirnula tanjurić na stolu. Nije podigao pogled. Samo je prstima prošao kroz bradu i nastavio zuriti u piksele koji mu nude utočište od stvarnosti. Voljela bi da je pita kako je, koliko je platila onu kremu za lice, da joj kaže da ne mora sve sama jer brak, dovraga, podrazumijeva partnerski odnos, da će konačno postaviti lajsne u kuhinji jer zna da je stvarno pretjerao odugovlačeći taj posao do beskraja, predložiti joj da bi bilo baš zgodno da se ukrcaju u auto, dan provedu u Gorskom kotaru i usput ručaju vani da ne mora kuhati svaki dan… Nekad je znao predložiti izlet bez ikakva razloga. Danas više ne predlaže ništa. Njezin je sugovornik nijem. Nema što reći. Nema je što ni pitati.
Ustala je i prenijela šalice sa stola u sudoper. Usput je bacila pogled na njegov mobitel. Pogledao ju je i preselio se u dnevni boravak.
Opet je sve utihnulo.
Oslonila se na balkonska vrata i zagledala u ljetni dan. Do nje je dopirao žamor s ulice koji ju je, kad je zatvorila oči, podsjetio na prepunu plažu na kojoj se kupala kao djevojčica. Imala je osjećaj da može osjetiti oblutke pod nogama i toplo more koje obavija njeno mršavo tijelo. Bacila je pogled na sat. Deset je ujutro. Prošla je pored neopranih šalica i produžila u spavaću sobu. U ormaru je odabrala prozračnu bijelu haljinu. Gazeći bosim nogama po pločicama stigla je do kupaonice. Kosu je svezala u jednostavni rep, nanijela maskaru i sedefasti ruž za usne. Dobro je. Zapravo savršeno, zaključila je i nasmiješila se svom odrazu u ogledalu. Njena 80-godišnja teta obradovat će se nenajavljenom posjetu svoje nećakinje. Dan je ugodan, ljeto ih još nije užarilo svojim dahom pa će moći ručati u obližnjoj taverni. Usput bi mogla i sebi bukirati mjesto u tom domu za starije i nemoćne osobe. U hodniku je navukla sandale i dohvatila torbu.
Njezin je suprug ustao s kauča. Valjda je u međuvremenu i osvijestio koji je dan. Ugledavši je na izlazu iz stana, zbunjeno ju je upitao:
– A što ćemo danas ručati?
Pogledala je u pod pa u njega široko se osmjehnuvši.
– Jebi se! – kratko mu je odgovorila prije negoli je za sobom zatvorila vrata.
Povezano: Katarina Solomun: Miris konkurencije
