Vrijeme je da se zapitamo: kako smo se stvarno osjećale? Dok mirisi pince, kuhanih jaja i šunke još lebde u zraku, a uskrsni ukrasi se polako vraćaju u kutije, ostaje jedno pitanje: Kako smo se mi – žene, majke, domaćice, partnerice – osjećale ovog Uskrsa?

Jesmo li ga dočekale s osmijehom i mirom? Ili iscrpljene, s bolovima u leđima i umorom koji se nakupljao danima? Koliko nas je pokušalo „nadmašiti same sebe”? Imati savršeno čistu kuću, barem četiri vrste kolača, dekoracije koje izgledaju kao s Pinterest profila, objed koji može konkurirati restoranskom meniju?

I sve to dok djeca trče po kući, muž pita gdje su mu čarape, a ti pokušavaš ispeći treću turu kolača i usput oprati pod prije nego dođu gosti. Zvuči poznato? Kome to zaista treba?

Ponekad se uhvatimo u začarani krug u kojem same sebi postavljamo ljestvicu previsoko, a onda pritisak pripisujemo okolini. Jer „tako se uvijek radilo”. Jer „što će reći mama, svekrva, gosti”. Jer „djeca to vole”. Jer „Uskrs mora biti poseban”.

I u svemu tome – zaboravimo sebe.
Zaboravimo da je Uskrs blagdan novog početka, mira, obnove i duhovne bliskosti.
Zaboravimo da se ne slavi količinom hrane, već blizinom ljudi koje volimo.
Zaboravimo da će se naša djeca sjećati trenutaka u kojima smo se smijali, pričali, igrali – a ne hoće li na stolu biti dvije ili četiri vrste kolača.

I ja sam bila takva – dok nisam odlučila drugačije

Uživam u blagdanima. Ali više ne pod svaku cijenu.
Danas biram jednostavnost, autentičnost i prisutnost.

Od kada imam djecu, odlučila sam pojednostaviti sve – i blagdane, i vikende, i praznike. Nema više savršenih dekoracija kao iz časopisa – ali imamo zajedničke, birane s djecom, s puno smijeha. Nema više trodnevnog kuhanja – radimo samo ono što svi volimo.

Taj prvi put u kojem sam sjedila – i zaista bila tu – bio je prekretnica. Nitko nije pitao za tortu koju nisam napravila. Ali svi se i danas sjećaju kako smo poslije ručka otišli u šetnju, smijali se, igrali “praščića u sredini”, kartali “magarca”, sjedili na suncu i pili kavu.

To je osjećaj koji ostaje.

Možda je ovaj Uskrs bio baš onakav kakav ste željele – i to je divno. Ali ako ste se osjećale iscrpljeno, ako ste se opet dale do zadnjeg atoma snage, ako ste u jednom trenutku pomislile: „Zašto sve opet samo ja?” – onda je možda vrijeme za novi plan.

Za Uskrs koji će biti nježniji, lakši, jednostavniji.
Za blagdane koji će biti obojeni smijehom, a ne umorom.
Za dane kad si prisutna, svoja, spokojna – i kad ne moraš sve.

Jer blagdan ne živi u količini jela. Blagdan živi u atmosferi, miru, osmijehu i osjećaju da si dobro – sama sa sobom i s onima koje voliš.

Ne moraš sve savršeno. Ne moraš sve sama. Samo budi tu. Najljepši trenuci ne dolaze iz savršenstva – nego iz prisutnosti. I nije kasno da to sebi dopustimo. U redu je pojednostaviti. U redu je reći „dosta”. U redu je napraviti prostor za sebe – kako bi ga imala i za druge.

Idući blagdan ili vikend ne moraš ponavljati stari scenarij.
Možeš pisati novi.

Autorica: Martina Janžek Golub

Povezano: Strah od promjene – najveća prepreka napretku