Što kada ti se razbiju ružičaste naočale kroz koje si gledala svijet? Kada više ništa ne izgleda poznato ni sigurno? Kada se razočaraš u nešto – ili nekoga – u što si svim srcem vjerovala: u odnose, u ljude, u ideale, u samu sebe? Što kada se sve ono što si gradila polako, s ljubavlju i vjerom – sruši poput kule od karata? Rasprši kao sapunica?
Možda tada samo stojiš, zbunjena, ranjena, slomljena. Pitaš se: Kako se ovo dogodilo? Jesam li bila naivna, preblaga, previše vjerovala? Ali znaj – to što si vjerovala nije slabost. To što si dala sebe – nije pogreška. To je snaga. Možda se sada osjećaš izigrano, povrijeđeno, prazno. I znaj – u redu je. Sve te emocije su stvarne, ljudske i tvoje. Dio tvog iskustva i tvoje istine. Ne moraš ih skrivati. Ne moraš se sramiti svojih suza. Ne moraš glumiti da si “dobro”.
Ne moraš biti jaka svaki trenutak. Emocije su tu da te podsjete da živiš. Da si vjerovala. Da ti je bilo stalo.
I onda dođe onaj trenutak kad se pitaš: Je li do mene? Do njih? Jesam li ja ta koja griješi?
U tom trenu počinje nešto dragocjeno: samorefleksija. Ne osuđujuća, ne okrivljujuća – već nježna, ali iskrena. Zastani. Udahni. Pogledaj unutra.
Pitaj se:
- što iz ove situacije/odnosa mogu naučiti – o sebi, svojim granicama, svojim vrijednostima?
- što više ne želim ponavljati?
- kako mogu promijeniti način na koji biram, osjećam, reagiram?
To je ono što zovemo reframe – kada ne brišeš bol, već joj daješ novo značenje. Kada ne mijenjaš prošlost, nego svoj pogled na nju. Kada iz tuge izvučeš mudrost, novo znanje i iskustvo.
Jer, da – možda ne možeš kontrolirati tuđe postupke, međutim možeš preuzeti odgovornost za vlastite emocije i ponašanja. Konci su u tvojim rukama. Ti imaš moć birati – drugačije. Svjesnije. Zrelije. Bolje za sebe.
Odbaci ograničavajuća uvjerenja. Propitaj strahove. I ako trebaš – promijeni put, ali ne i cilj. Tvoj cilj i dalje vrijedi. Tvoje vrijednosti i dalje stoje. Daj si vremena. Daj si prostora. Budi nježna prema sebi – kao prema nekome koga voliš.
Dublje prema sebi
Možda ovo iskustvo sada boli – ali možda te upravo ono vodi dublje prema sebi. Jer kroz lomove – postajemo jasniji. Kroz razočaranja – sazrijevamo. Kroz tišinu – čujemo sebe najglasnije.
I kad se sve čini kao da je stalo – možda je to poziv da konačno čuješ sebe. Da pronađeš onu „ja” koja raste. I da kreneš dalje, svjesnije i autentičnije.
Povezano: Tražiti pomoć nije slabost nego hrabrost
