Svakom se ponekad omakne da kaže nešto glupo ili blago rečeno neprilično u nekoj situaciji. Pa dobro, nekada imamo loš dan, nekada smo zbunjeni zbog tko zna čega, a nekada nam jednostavno samo izleti. Nekada su to samo bezazlene izjave koje izazovu smijeh, a nekada su to blage katastrofe koje pamtimo zauvijek.
Ma tko od nas nije bar jednom rekao nešto što je trebalo ostati neizrečeno ili učinio nešto što bi rado zaboravio? Ali, vjerujte mi, što god ste vi bubnuli ili napravili, postoji netko tko može nadmašiti sve vaše gafove – a taj netko sam ja. Moji biseri redovito postaju glavne teme druženja, priče koje se prepričavaju generacijama i izvori nepresušnog smijeha za sve, osim za mene.
Sigurno se svi možete sjetiti pokoje. Ali molim vas, odstupite amateri. Jer ono što ja mogu bubnuti, bilo kada i bilo gdje, to se stvarno graniči s nevjerojatnim. Čak mi je i vlastito dijete zabranilo da pričam bilo što u nekim situacijama i pred nekim ljudima.
Doduše, ja se nisam ograničila samo na glupe izjave, ja nerijetko napravim i pokoju nevjerojatno glupu stvar. Nije uzalud kada počne neko druženje, pa se netko sjeti… „e, znaš kad je Željka rekla ili napravila ovo ili ono…“ i onda se to otegne daleko u noć.
Od medvjeda na autocesti do pilates lopte
Nego, da ne dužim, evo samo nekih, donekle bezazlenih gafova…
Jednom sam došla u mrtvačnicu odati počast gospodinu koji je umro relativno mlad, pa sam onako prigodno rekla njegovoj supruzi… pa mogao je još malo…
Jednom drugom prilikom sam u prepunoj pekari pitala gospođu čiji je muž dolazio kod nas na servis kako je, a ona mi zgranuto rekla da je umro prije osam mjeseci…
Nerijetko se zabunim pa kažem nešto što osobito žene ne vole. Pitam ih koliko su trudne, a onda mi one ljuto odgovore… ma nisam, samo… kako bi sad to pristojno rekla, malo su popunjene. Ili ono kad sam jednu pitala kada će se poroditi, a ona kaže da se porodila prije mjesec dana.
Prije dosta godina putujem s nekom ekipom novoizgrađenom autocestom prema Rijeci. I tako, ugodno putovanje, veselo društvo, zafrkancija. Kad ja odjednom viknem: “Medvjed!” Nastaje muk u kombiju i svi se okrenu prema meni i mojoj prestrašenoj faci. A onda se počnu daviti od smijeha. Naime, ja sam od one table kraj ceste stvarno mislila da je medvjed.
Jednog dana kupim ja pilates loptu, kao vježbat ću svaki dan i doći malo u kondiciju. I sad, sva bitna, ni manje ni više, gledala sam kakve se sve vježbe mogu raditi, iz prve skočim na leđa. Naravno, lopta se izmakne, ja za dva centa glavom promašim štok i onako pošteno ogulim lakat. Nakon par dana pita me kolega i kakvi su rezultati vježbanja, ja samo pokažem lakat. Sva sreća, poslije toga nije mi više vježbanje palo na pamet, nego tu i tamo pored lopte, koja je završila na dvorištu, prođe Ker pa je popiša.
A kad smo kod tjelovježbe i ostalih aktivnosti… ja sam valjda jedina koja je uspjela na folkloru slomiti nogu.
Ali mislim da mi je ovo vrhunac…
… ljeto je, baš nekako vrelo, temperatura se diže do usijanja, ja dolazim na rođendan. Naime, mala od prijatelja ima veliki prvi rođendan. Dvorište, terasa, kuća, sve vrvi od gostiju. Valjda je bilo 50 ljudi (znači nije samo uži krug naše ekipe). I tako ja dolazim na terasu i ravno u onu gajbicu gdje se djeca igraju, izljubim malu i dajem nekome tko je stajao blizu poklon. Kad li okrene se neka meni nepoznata žena, valjda neka daljnja rodbina, i kaže: “Pa nije to slavljenica!” I tako sam ja izljubila neko totalno nepoznato dijete. Zemljo, otvori se.
A dobro lažem, nije ova najbolja, imam još bar dvije ili tri zbog koje je čak i mene sram, pa bolje da ih zadržim za sebe. Iako, neki bi rekli, ajde hvala Bogu da je i tebe nešto sram.
Povezano: Priče iz čekaonica: Doživljaji između dijagnoza