Razbudila me pjesma. Odzvanja. Ne izlazi iz uha. Pjevušim je sjetno i razmišljam kako je sada potpuno drugačije doživljavam. Drugačije u odnosu na naš početak. Na dane svježih rana. Na vrijeme liječenja i sada…
Tvoja igračka
“Ja ne znam ništa o tebi, ali tvoje riječi sve govore, sve je osim tebe savršeno nevažno. Želim te samo za sebe, a ne dobivam te. Nema te, a ni razuma koji bi govorio za nas. Ti si taj s kojim želim sve, baš sve, plesati, plivati, ti si taj. S tobom želim ja pronaći neki novi svijet, bez povratka. Priznajem samoj sebi da sam se bolesno zaljubila, a ti si odavno shvatio da sam tvoja sva, zato te i nema. Kao u snu, vrijeme ne prolazi, razum ne govori za nas, želim s tobom sve, želim ja pronaći novi put, samo naš. Želim biti dio tebe. Daleko od svih, sami sebi smo dovoljni, nađimo novi svijet. Samo naš. Ti si taj, samo s tobom želim živjeti ja”…
Rane si stvarao svakim svojim ugrizom i ubodom. Tvoje riječi su poput kirurškog noža ostavile krvave tragove po cijelom tijelu. Ti si se pojavljivao, nestajao, prigovarao, tražio, gubio se, zahtijevao, poput epidemije. Dođeš, napraviš štetu i nestaneš. Uspoređujem sve te dane. I sada… sjetim se neprospavanih noći uz potoke suza koji su se kao rijeka slijevali niz obraze. Prisjetim se svoga bijega i izbjegavanja ulica i ljudi, gorčine i samoće unutar četiri zida koju sam odabrala kao utočište za izlječenje duše, za pronalazak sebe, izbacivanje sveg jada. Morala sam spoznati svoje granice i upoznati se. Još uvijek ne znam jesam li bila tvoja igračka.
…tko sam, gdje sam, što se događa…
… sekunde, sati, dani su prolazili, zidovi tjeskobni, tijesni, bez zraka, sve me stiskalo, pritiskalo, a ti?
Javljao si se povremeno. Onako ovlaš, da znam da postojiš. Tek zacijeljene rane si produbljivao, raskrvario, naprosto si bio žedan krvi, moje patnje, moje boli. Igrao si se neprekidno.
I postadoh tvoja igračka
I postadoh tvoja igračka, nisam disala, nisam postojala, nisam raspoznavala dane, boje, okuse, mirise… ponor, tama….
Korak do ponora… nisam se predavala, prepuštala, dopuštala, okrenula sam se sebi i samoizlječenju, autosugestiji. Okrenula sam nove stranice svoga života, nove smjernice, nove osobe, nova mjesta, nove hobije, nova kretanja….
Ništa me nije na tebe smjelo podsjećati. Maknula sam se, izmakla, pobjegla…
I sada, sa sjetom pjevušim, svjesna svega lošeg i bolnog, samo je ona tu… čežnja. Iznenađena sam njenom žestinom, sve je češća, žešća, pojavljuje se kad ju najmanje očekujem. Prizivam te mislima, šaljem vibre… osjetiš li?
Jer ja osjetim tvoje, vrlo snažno mi dolaze.
Ljubav svatko na svoj način doživi
Spoznala sam na teži način, zapravo najbolniji mogući način, da ljubav svako na svoj način doživi i svako ima svoju definiciju. Bit je samo jedna, a to je da li je jednosmjerna ili dvosmjerna. S tim da ljubav dođe u fazu kada jako boli, boli do te mjere da cijeli organizam oslabi i razboliš se. Za opstanak je potrebno jako dugo izlječenje, jedini lijek je vrijeme.
U meni si, čučiš negdje sakriven i ne izlaziš iz mene. Prilaze mi mnogi, blijede sjene, instinktivno posvuda tražim tvoje oči, osmijeh, šarm, šalu, duhovnost… Moje misli i moje biće nije lako i jednostavno pridobiti, to mora biti velika karizma, povjerenje i iskrenost, nisam naišla na razumijevanje, nažalost.
I opet se povučem u svoju ljušturu, u svoju sigurnost, u puževu kućicu, ne izlazim, nema, susreta, nikakvih kontakata, samo ono što moram. Preispitujem sebe svako malo, gotovo neprekidno i pokušavam pronaći put koji vodi ka miru, slozi, ljubavi, pažnji, toplini, zagrljaju… Možda i k tebi.
A sad, iako prepuna ožiljaka sam postojana, čvrsta, nesalomljiva, nedodirljiva, unatoč predubokim ranama koje si stvorio.
Kao i uvijek, zaliječena jesam, ali ne i sobom zadovoljna, jer znam da ću popustiti…
Biti tvoja igračka, je li to najgore što mi se dogodilo?
Svaka rana i ožiljak otvore neke nove vidike i shvaćanja. Smatrala sam da razmjenjujući misli, upoznajemo se i krećemo putem unutarnje ljepote, jedno prema drugome, tvoja me zaslijepila, nisam razmišljala, a ni pomislila da se može stvoriti se toliki jaz… pitanje je da li je premostiv.
Bio si i ostao duša moje duše, bio si mi sve, obožavala sam tvoje korake, mrštenje i mahanje, osmijeh kojim si me obarao, dobro si znao kako postići što poželiš, znao si me navoditi na ispunjenje svih tvojih želja, znao si sa mnom, ali ne i ja s tobom. Bio si osvježenje i prepun energije. Crpila sam svoju, nesvjesno.
Što mi je ostalo?
Imam li išta? Koliko me je druženje tobom promijenilo?
Sjećanja, bolna, strastvena, leptirići i vibre oko mene… mogu reći i ništa, a opet puno, mogu reći i previše produhovljenoga, previše načina neke nove komunikacije kojom smo postigli nirvanu, smiraj, mir, previše načina kojima smo nesebično jedno drugom energiju davali, hranili smo se međusobno, kao davljenici koji su jedno drugome prepuštali svoju slamku spasa.
Gledam na sve s odmakom, pronalazim i vidim samo ljepotu našega druženja koje je stalo, prestalo, nestalo.
Pitam se gdje smo se to izgubili i kada i zašto?
Dugo i bolno nedostaješ, povremeni pritisak bez daha, bez zraka, moja čekanja na tvoja javljanja su prelazila u fizičku bol, bila sam igračka ili nisam, bila sam manipulirana ili nisam… da li je to sad važno kada te nema, ili ima.
Potrebno je zakoračiti prema tebi, evo, upravo jesam …
samo zato, jer… nedostaješ mi previše, vrijeme ne liječi sve…
Tekst čitateljice: Lily Laum
