Jao samo da ovo prođe, samo da završi ovaj dan. Jedva čekam godišnji, vikend, praznik. Jedva čekam brak, dijete, plaću…
“Jedvačekanje” je zarazna bolest. Puno opasnija nego što mislimo. Ova bolest čini da propustimo život. Propuštamo trenutak za akciju jer čekamo nešto drugo. Propuštamo vidjeti prelijepe stvari jer smo zaokupljeni onim što jedva čekamo.
Zašto smo tako nemirni sada i ovdje? Postavite li si ikad pitanje? Zašto mi je sada i ovdje toliko loše da ne mogu tu biti? Jer sve što možemo učiniti je upravo to “sada i ovdje”.
S “Jedvačekanjem” ne možeš biti zadovoljan. Jer taj osjećaj znači da ti nije dobro. Da može, treba, mora bolje nego je sada. Znaš što? Tako će ti biti i kad dođeš u sadašnje “jedvačekam”. Današnje „jedvačekam“ ti dođe sutra, no već sutra dolazi neko novo „Jedvačekam“. Uvijek si nezadovoljan. Uvijek nekuda juriš. Kasniš i propuštaš život. Što je najgore, to ne možeš promijeniti dok ne promijeniš svoj stav. Jer da bi mogao nešto učiniti moraš biti ovdje i sad. Ne u „jedvačekam“. Negdje sam pročitao izreku s kojom se u potpunosti slažem: ne možeš izaći iz sobe u koju nisi ni ušao. Zato uđi u sada i ovdje i promatraj svoje jedvačekanje. Kada ga postaneš svjestan moći ćeš ga promijeniti. Samo tada. Ne prije. Ne poslije. Evo još jedna mala tajna: kada budeš mogao to vidjeti, bit će ti puno lakše i izaći iz toga. Znaš i sam da je lakše izbjeći zid nego prozirno staklo.
