Samo da ovo prođe, samo da završi ovaj dan. Samo da dođe onaj dan. Jedva čekam godišnji, vikend, praznik. Jedva čekam brak, dijete, plaću… Ah to jedvačekanje.

“Jedvačekanje” je zarazna bolest. Puno opasnija nego što mislimo. Ova bolest čini da propustimo život. Propuštamo trenutak za akciju jer čekamo nešto drugo. Propuštamo vidjeti prelijepe stvari jer smo zaokupljeni onim što jedva čekamo.

Zašto smo tako nemirni sada i ovdje? Postavite li si ikad pitanje? Zašto mi je sada i ovdje toliko loše da ne mogu tu biti? Jer sve što možemo učiniti je upravo to “sada i ovdje”.

Uz “Jedvačekanje” ne možeš biti zadovoljna

Taj osjećaj znači da ti nije dobro. Da može, treba, mora bolje nego je sada. Znaš što? Tako će ti biti i kad dođeš u sadašnje “jedvačekam”. Današnje „jedvačekam“ ti dođe sutra, no već sutra dolazi neko novo „Jedvačekam“. Uvijek si nezadovoljna. Uvijek nekuda juriš. Kasniš i propuštaš život. Što je najgore, to ne možeš promijeniti dok ne promijeniš svoj stav. Jer da bi mogla nešto učiniti, moraš biti ovdje i sada. Ne u „jedvačekam“.

Negdje sam pročitao izreku “ne možeš izaći iz sobe u koju nisi ni ušao”. U potpunosti se slažem s ovom izrekom. Zato uđi u sada i ovdje i promatraj svoje jedvačekanje. Kada ga postaneš svjesna moći ćeš ga promijeniti. Samo tada. Ne prije. Ne poslije.

Evo još jedna mala tajna: kada budeš mogla to vidjeti, bit će ti puno lakše i izaći iz toga. Znaš i sama da je lakše izbjeći zid, nego prozirno staklo.

Povezano: Zašto pametni ljudi rade glupe stvari?