Ljeto zna biti sve – i odmor, i kaos, i pozornica za male svakodnevne drame. U ovoj duhovitoj priči iz naše rubrike “Lagano i zabavno”, pratimo jednog čovjeka, jednu ženu, jednu kavu i jednu sumnjivu Blondinu… Ispod slojeva smijeha možda se krije i zrnce istine.
I dotakne dušu val što samo ljubav nosi, a zrno soli kao sumnja se pokaže. Sumnja i nesigurnost, što bi, kao izazov u toploj, ljetnoj noći… Kad nemirno more zapljuskuje ti tijelo, a um gori, misli se glavom roje, nisi više čvrsto na zemlji. A, gdje si mali čovječe?!
Na plaži…
– Dosada! Ubi me ova dosada majko moja! Uh! Bolje da majku ne spominjem, Vlasta je uključila satelite. Vidim, nešto joj kruži oko glave. Otvorila je usta. I sada stiže.
– Dragi! Donesi mi još jednu kavu. Ova je bila tako mala. I nije bila topla. Stavili su hladno mlijeko u nju. Čini mi se da mi nije dobro sjela!
– Ako ti nije dobro sjela, reci joj neka ustane i ode u more!
– Nisi zanimljiv. Uzmi novčanik i odi po duplu kavu! Ja ću biti u moru.
– Dostava kave! Konobari su rekli da nema više kave! Nestalo im! Kažu da nije htjela sjesti, nego je otplivala prema Braču! Ženo! Tko bi tebe mogao više pratiti? A, stalo izmišljaš nešto. Stojiš pred ogledalom. Ne valja niti jedna haljina! Majica ti je uska! Hlače su ti za onu stvar… Idem se naći s Đuricom! Moj prijatelj će me spasiti. Vidimo se u gradu. Ti samo lovi svoju kavu! Pazi da ne odeš na Hvar!
– Dragi Đurica, upomoć! Hajde! Za pet minuta da si u centru. Piva je hladna, a pjevačica, čini mi se lažna “Blondina”!
– Evo me prijatelju! Kako si? – upita ga Đurica i sjedne vidno umoran.
– Ne pitaj! Naruči molim te ćevape, tako sam gladan. Ti ćeš platiti Đurica. Ja nemam više novaca. Ostalo mi je samo nešto malo za gorivo. Gladan sam. Dogovor je bio da ćemo ja i žena kuhati u apartmanu. Znaš što? Nismo još ništa skuhali. Nemamo vremena. Samo je bitno ogledalo i to što jurim uokolo izvršavajući svaku njezinu želju.
– Dobra je ova lažna “Blondina”! Avion! Ne pjeva dobro, ali izgleda kao žena iz mojih snova. Hajde Đurica odi do nje. Reci joj neka dođe za naš stol.
– Jesi li ti lud? Žena samo što ti nije došla!
– Ona još stoji pred ogledalom… I baca garderobu po podu!
– Una canzone per te! Čini mi se da je rekla da ovu pjesmu poklanja meni. Kako krasno pjeva!
– Malo prije si rekao da nema pojma! U što smo se uvalili?! Ide prema nama! S druge strane ide tvoja žena! Čuješ li, glupane! Odustani od “Blondine”!
– Io parlo italiano! Ovo je mio frend, mio… Đurica! Može večera, pasta?!
– Žena je iza tebe. Vlasta je iza tebe! – tiho će njemu Đurica, ali uzalud
– Može! Daj što daš! Tako sam gladna! I naruči kavu svojoj ženi, s toplim mlijekom! Imate i ćevape! Gledaj u mene čovječe! Ti Đurica sjedni i ne otvaraj usta. Tvoja “pjevačica” je otišla za drugi stol. Mlađe je slađe, nisi to znao?! Gdje je taj konobar?!
– Šteta. Nikad neću saznati je li ona prava, ili lažna “Blondina”…
