Ja neću tako kad odrastem – aha, moš’ si mislit

0

Sjećam se kad sam kao mala gledala svoje roditelje s obožavanjem i divljenjem. Osim što sam ih beskrajno voljela, ne samo zbog ljubavi i sigurnosti koju su mi davali, nego sam se i divila njihovoj komunikaciji.

Moji su čak pričali „šatrovački“. Znate što je to? Ono kad iza svakog sloga riječi dodate slog – „po“ pa to zvuči kao „hopolipoćepo“ jezik… E to!

Tada sam mislila da razgovaraju o iznenađenjima za mene, sestru i buraza, pa da na taj način skrivaju detalje. Danas mi je žao što si nikad nisam dala truda naučiti taj jezik. Zašto? Pa eto zato što bi se lakše posvađala na glas, ako niskim, onda sama sa sobom. Iskreno, vjerujem da su i moji roditelji šatrovački koristili za istu namjenu, ali mi to nismo nikad skužili i hvala im na tome.

Današnja djeca previše čuju i vide, a kad kopiraju ponašanje svojih roditelja, onda se ti isti roditelji zgražaju i upiru prst u nekog drugog, imaginarnog krivca, jer pobogu, pa kod njih doma se tako ne priča. Moš’ si mislit!

Najgore je kad mislite da vas klinci ne čuju i ne slušaju. Eeee, tada male lisice uključe sve radare, upijaju svaku riječ i interpunkcijski znak, koji će vam spremno servirati prvom prilikom koja se njima učini baš zgodnom. Ne jednom sam se sledila kad je meni moj jedinac rekao: „Mama, jeste riješili ono?“. To „ono“ je bilo nešto što sam ja već odavno riješila, zaboravila i više ne trošim energiju na to. No, kad je bilo aktualno, jako sam glasno o tome raspravljala. Tim pitanjem mi je dao na znanje da on čuje sve, pamti sve i razumije sve što ja govorim. Tako je od njegove 4. godine i jako pazim što govorim i kako govorim u njegovom prisustvu.

 

Psovke

Najveći problem su mi psovke u stilu:
„Glupačo, ko ti dade volan u ruke?“
„Majmune, a žmigavac???“
„Je.em im ma.er, opet su nam isključili internet!“

Kaj se sad zgražate, kad ste i sami to miljun puta rekli, ako ne još i sočnije. Ajde, da si ne lažemo… tako je i idemo dalje.

Moja je sreća to što kad ja tako nešto lanem, moj pubertetlija reagira:
„Mama, čuo sam te.“
„Znam, sine sorry, ali fakat je koza.“
„Mama, sad se zakopavaš samo dublje“, i namigne mi.
Tu rasprava prestaje, jer znam da je upravu.

Da, ja svom sinu dajem za pravo da je upravu i to mu kažem s ponosom. Zato što masu puta i jeste u pravu. On svojim nevinim očima puno jasnije vidi svijet i situacije oko sebe pa mi daje drugi kut gledanja na iste. I ja sam mu na tome zahvalna.

E sad, kad sam ja bila njegovih godina, nije mi palo na pamet tako se razgovarati s mojim roditeljima. Vjerojatno zato što me nisu doveli u situaciju da tako reagiram. „Šatrovački“ im je u tome puno pomogao.

 

Na putu za vikendicu

Sjećam se kad smo se jedan petak popodne nakon škole vozili u vikendicu koju smo imali u blizini Zagreba. Sestra i ja smo kradom na zadnjem sjedalu izbušili rupu u vrućem kruhu koji je mama kupila u pekari i već nas je želudac bolio, što od straha što će biti kad starci skuže, a što od tople germe koja je prokuhala u želucu. Gledala sam mamu s obožavanjem i molila u sebi da kazna ne bude prestroga. I nije bila prestroga. To večer nismo imali večeru, što meni i sister nije bilo strašno jer smo se najele, ali smo drugo jutro ustale gladne ko vukovi i morale smo ići pješke same do dućana (ukupno cca 5 km) bez doručka, s upozorenjem da slučajno ne ponovimo priču s kruhom. Tad mi mama baš nije bila idol, nego više mučiteljica nevine djece. Glad ne pita i mozak mi je bio u kaosu. Znate kako ste gladni nakon pol vrućeg kruha? E pa vola bi pojeli. Tad sam rekla sama sebi: „Ja neću biti kao ona, ja ću svoju djecu drugačije učiti.“

Ili metoda „Sjedi, slušaj, ponovi“. Jeste čuli za to?
Nikad u životu nisam dobila batine – NIKAD. Ali sam ih željela. Jako sam ih željela, jer kad te nalemaju, guza boli neko vrijeme i prođe (bar tako kažu), ali kad te natjeraju da zapamtiš svaku njihovu riječ, onda te riječi odzvanjaju i danas.

Dakle, kad napraviš neku drlju za koju trebaš biti kažnjen, roditelj te posjedne na stolac, sjedne preko puta tebe, natjera te da ga gledaš u oči i pažljivo slušaš svaku riječ. Sve to bez ikakve sile. Ona/on govori što je tiše moguće, po mogućnosti da ni sam ne čuje što govori. Kad završi traži od tebe da ponoviš sve od riječi do riječi, iako ni ona/on više ne znaju što su i kojim redom rekli, ali na kraju se svede na to da ti ponoviš sve i to najmanje deset puta. Nisam to puno puta doživjela jer sam bila dobro dijete, a i metoda je bila učinkovita. I za to isto sam rekla da neću raditi kad odrastem.

Aha! Kako da ne! Pa još sam gora!
Em ne pričam šatrovački, nego psujem pa se ispričavam.
Em kažnjavam praktičnim kaznama u stilu zabrane korištenja laptopa, mobitela ili čak gledanja televizije.
Em se sažalim u roku 20 minuta pa ne znam kako da promijenim odluku, a da i dalje ostanem neki autoritet.
Em kad krenem u raspravu o nečemu, dok ne vidim da je shvatio i uzroke i posljedice – ne prestajem kokodakati.

Grozna sam znam, ali barem znam na čemu trebam poraditi da bi bila bolja mama.

Možete li Vi sebe pogledati u ogledalo i priznati si ovakve stvari, te nakon toga probati ispraviti taj feler?

Nije lako jel’ da?! Znam. Ali, znate i Vi i ja smo još uvijek oni klinci sa zadnjeg sjedala u autu, samo što danas imam puno više briga i odgovornosti nego li smo imali tada. Ne budite strogi prema sebi, priznajte si tko ste i koliki ste i ne dozvolite tom djetetu u Vama da nestane. Jer to ste Vi, samo se danas igrate s nekim drugim igračkama.

Ja osobno u zadnja dva dana umjesto psovanja za volanom – fućkam. Mog sina to zabavlja jer zna zašto fućkam, ali ja mu time pokazujem da se i ja sa svoje 42 godine mogu mijenjati, da učim i da ću učiti dok god sam živa.

Voli Vas Vaša „mama koja je profućkala“

Nevena Skočić

Autorica: Nevena Skočić
Spisateljica, kolumnistica

www.nevenaskocic.com




Share.

Leave A Reply

9 + four =