Zapravo, ne prepoznaješ tu neku novu osobu koja se nepozvana ušuljala i preuzela te bez tvog pristanka. Dok se boriš sa svakodnevnim obavezama i izazovima, traje i borba sa samom sobom.

Posao ćeš riješiti, djecu, partnera, kućanske obaveze, a onda ostaneš sama sa sobom, odnosno s tom nekom osobom koju ne podnosiš. Kad sretneš nekoga koga nisi sreo godinama čeka te pitanje: „Kako si, što ima kod tebe?“ Dijete je odraslo, više zapravo i nije dijete, muškarac je. Imam svoju malu firmicu, podstanar sam, razvela sam se, živjela bez alimentacije, sve probleme s djetetom rješavala sam sama. Bez ikakve podrške, pomoći i uputa. I dobiješ kompliment, pa to je super, sve si to uspjela. I onda pomisliš, pa stvarno, vidiš da si ipak nešto postigla. Ali onda nastupa ona neželjena osoba u meni, nova ja, koja sumnja i koja mora reći da nije sve tako bajno. Nastupa depresija. Nastupa unutarnja borba.

Na početku je bilo sve u redu, jer sam vjerovala samoj sebi. Problem je nastao onog trenutka kad sam tu vjeru negdje putem izgubila. Kad sam izgubila onu verziju sebe koja me dotad držala živom. I zapravo, sramila sam se svoje depresije. Osoba u depresiji nikad ne zna u kojem će trenutku dana potonuti, mogu li drugi računati na nju, može li uopće sama na sebe računati. I tu postajem nepouzdana – prvo u svojim očima. A kako bih spriječila da to drugi primijete, povlačim se u osamu, da me nitko ne vidi, da nitko ne vidi moju sramotu.

Još se uvijek sramim svoje depresije. Iz tog je ormara teško izaći. Teško, jer je teško dobiti pravu pomoć. O depresiji se šuti.

Termin koji željno iščekuješ

Ako želite termin kod psihijatra ili psihologa, trebate čekati dva mjeseca. Kad napokon dođe taj dan, taj poseban dan kad ideš kod osobe koja će ti pomoći da nađeš onaj kotačić koji se pokvario i zbog kojeg cijeli sistem više ne funkcionira kako treba, taj dan se urediš, staviš najdraži parfem, oblačiš se s posebnom pažnjom. Ne kako bi ostavila dojam, nego jer te veseli ta prilika koju željno čekaš. Dođeš, obaviš razgovor, pomisliš, napokon ima nade za mene, napokon ću opet biti normalna. Ali, sljedeći termin je za dva tjedna, dva duga tjedna kako bih dobila svojih novih 20-30 minuta prilike. Nakon dva tjedna, ni tvoj terapeut, a ni ti, ne sjećate se gdje ste ono stali i u kojoj ste fazi. Dok se prisjetite, termin prođe.

Negdje sam pročitala da su depresivni i anksiozni ljudi jaki, zapravo jači od onih zdravih jer svaki dan moraju smoći snage da ustanu iz kreveta. Svaka obaveza, svaki izazov, pa čak i dobre stvari, traže više energije jer se svake minute boriš sa sobom i istovremeno s brojnim obavezama. A ti se osjećaš slabo, i jadno, i sramiš se. Jer svi oko tebe su normalni, barem se takvima čine.

Nakon nekog vremena shvatiš da su svi zapravo u problemu… jer kod psihijatra se čeka dva do tri tjedna, pa i mjesec i dva za sljedeći termin. Nacija smo koja troši puno antidepresiva i tableta za smirenje, znači nisam jedina. Jedna sam od mnogih. Ali kad sretneš osobu u depresiji, nećeš reći i ja sam ta, i ja imam depresiju.

(1. DIO) Iz dnevika depresivne žene: Dijagnoza depresija

Želiš da netko razmakne tu tamu kako bi pronašla svjetlo

Sudjelovala sam na eventu na kojem je postavljeno pitanje tko od nas voli sebe. Očekivala sam da će se podići sve ruke, jer su prisutni bili manje-više uspješni ljudi. U zraku je bilo samo nekoliko ruku. Mislila sam ću biti jedina koja ne voli sebe. Kako da volim sebe, kako da volim tu spodobu u koju sam se pretvorila. Kako da se voliš. Voljela sam se prije nego se emocionalni parazit nastanio u mojoj glavi.

Na početku se boriš, želiš biti ono što si bila prije, a onda nakon nekog vremena zaboraviš što si bila i osjećaš se bezvrijedno, bez imalo samopouzdanja. Ne pomažu afirmacije ni lifestyle gurui, samo te bacaju još više u ponor jer kad njih vidiš, vidiš samo ono što ti više nisi. Osjećaš se poraženo.

A godine prolaze, lice više nije zategnuto, malo se objesilo. Pojavile su se bore pa i koji kilogram, više ne prepoznaješ ni tu osobu u ogledalu. Vidim samo namrgođeno lice, osobu koja ne voli samu sebe. Nisu ni čudne misli „zašto bi me itko volio, razumio, prihvatio“.

Kad vidiš druge da im ide, da postižu nešto, vidiš njihov uspjeh, ali i svoj poraz. Što više rastu, imaš osjećaj kako ti više padaš. I ne, nije to zavist, to je osjećaj kao kad draga osoba bez koje ne možeš zamisliti svoj život ode od tebe. Gledaš za njom, i žališ za onim lijepim danima kad si bila svoja, kad si bila ti, jer otišla si, ti si ta osoba koja je otišla i bez koje ne možeš zamisliti svoj život.

Jedina želja ti je da se vratiš sebi. Želiš da te netko razumije. Želiš da ti netko pomogne. Da netko razmakne tu tamu kako bi pronašla svjetlo. Da nađeš barem jednu nit za koju se možeš uhvatiti jer odavno ne držiš konce svoga života u rukama.

Ni terapija puno ne pomaže, moraš čekati da se demon depresije smiri

Dobiješ terapiju koju trebaš uzeti kad postane neizdrživo. Uzmeš je i nadaš se da više nećeš osjećati ništa, barem na nekoliko sati. Ponekad poželiš izaći iz vlastite kože, skinuti je poput ronilačkog odijela, pustiti je da padne na pod i jednostavno iskoračiti iz nje. Stavila bi je u prljavi veš, da se opere i dezinficira od svih emocionalnih virusa i bakterija. Da iz mašine izađe blistavo bijela, čista, mekana, mirisna.

S terapijom barem malo lakše dišeš. Manje te guši, panika se smanji. Ali onda shvatiš da ni terapija zapravo ne pomaže koliko si se nadala, da moraš otrpjeti taj dan ili cijeli tjedan, svjesno dopustiti demonu depresije da divlja dok se sam ne umiri. Ne znaš kad će se opet pojaviti. A pojavi se – ničim izazvan. I zato je tako teško.

Želiš samo sebe natrag, ali pomalo zaboravljaš kako je to biti ona stara ti.

Ako se želiš vratiti sebi, ponovno se zavoljeti… onda ti je ova priča poznata. Slomljena si breza, poderana zastava izblijedjelih boja koju vjetar nosi kako mu se prohtije. Ali doći će dan kad ćeš se vratiti sebi. Doći će – ako imaš podršku, ako postoji netko tko ti svakodnevno pokazuje koliko vrijediš, tko te poštuje i voli bez obzira na tvoje demone, pogreške i padove iz kojih se još uvijek oporavljaš.

Netko tko će ti pružiti ruku – iskreno, čisto, bez skrivenih namjera. Samo mu moraš dopustiti, bez obzira na sram, bez obzira na to što će možda vidjeti koliko je duboko dno na kojem se nalaziš.

Dopusti. Daj si tu priliku.
I ja pokušavam…

Autorica: anonimna čitateljica

Nastavak: Probudila sam se uobičajeno, a onda me obuzeo demon depresije

Napomena: Sadržaj na portalu, uključujući iskustva čitateljica, kreiran je i objavljen u informativne svrhe. Nije zamjena za profesionalni medicinski savjet i ne treba se na njega oslanjati kao na zdravstveni ili osobni savjet. Uvijek potražite savjet svog liječnika ili drugog kvalificiranog zdravstvenog stručnjaka za sva pitanja koja imate u vezi sa svojim zdravljem ili medicinskim stanjem.