Ako se pravim da je nema, neće nestati – samo je vi nećete vidjeti. Najteže je zavaravati samu sebe, jer prije ili kasnije padnete na dno. Dijagnoza depresija, a počelo je ovako…

Godinama sam nastojala biti dobro. Uz brojne obveze, zahtjevan posao, malo dijete i loš brak, pronalazila sam vrijeme i za sebe, za druženja i za treniranje. Posao možda nije bio posebno dobro plaćen, ali bila sam zadovoljna jer je to bilo mjesto na kojem su me poštovali i priznavali. Mogla bih reći da sam bila odlikašica na poslu – i to me držalo.

U braku sam bila nesretna i usamljena. Odabrala sam krivog muškarca. Ali moj sin, moje divno dijete, donosio je neopisivu sreću i radost. Bila sam mu dobra majka i to me ispunjavalo. Moje vlastito djetinjstvo nije bilo sretno, pa sam svom djetetu željela pružiti sve što ja nisam dobila – da bude voljen, da se igra, da vidi i doživi nešto novo.

Voljela sam druženja s prijateljicama jer sam se uz njih osjećala dobro. Možda ne potpuno prihvaćeno, ali slobodno – mogla sam pjevati, plesati, smijati se, a da mi nitko ništa ne zamjera. Društveni život mi je bio zaista važan i u njemu sam uživala jednako kao i u poslu.

Imala sam te stvari u kojima sam beskrajno uživala…

Posao, sin, druženja i joga pomagali su mi nositi se s tragovima “praznog djetinjstva bez sretnih trenutaka”, izdržati loš brak i sve teško što je dolazilo uz to. Pažnju sam usmjeravala na ono što me činilo sretnom. Imala sam te male sidrene točke koje su me držale živom i poduzetnom ženom za koju nije postojalo nemoguće, ženom koja se nije bojala izazova i koja je za svaki problem nalazila rješenje.

Zdravo sam se hranila, trenirala i izgledala prilično dobro, iako toga tada nisam bila svjesna. Nikad nisam imala visoko mišljenje o svom izgledu. Dok većina žena ima sitna nezadovoljstva, kod mene je to bilo: “to i to i to nije savršeno, dakle izgledaš bez veze”. Na sebi sam vidjela samo nedostatke. Iako sam imala zategnut trbuh, vitku liniju, duge noge i predivnu kosu – u ogledalu nisam vidjela lijepu ženu.

Vidjela sam je neki dan, slučajno, na Facebooku – sada, s deset kilograma viška i dvadeset godina više. Vidjela sam zaista lijepu ženu. I ne mogu shvatiti kako sam tada mogla biti tako nezadovoljna. Tek danas shvaćam: nisam se smatrala dovoljno dobrom. Imala sam nisko samopoštovanje – tako su me odgojili.

Onda sam u jednom trenutku izgubila samu sebe…

Iako sam imala sve te stvari koje su me činile sretnom, jednog sam se dana jednostavno izgubila. Izgubila sam onu ženu koja je savršeno obavljala posao i uživala u njemu, koja je imala društveni život, koja je stvarala predivne uspomene sa svojim djetetom. Izgubila sam sebe – i godinama sam je tražila, jer nisam znala živjeti bez nje.

Postala sam zombi, žena bez energije. Posao sam radila na 20 %, samo toliko da preživim. Odrađivala sam minimalno, sve ostalo bih odgađala. Ničemu se nisam veselila, ništa me nije radovalo. Samo su postojale kvačice: obavljeno. Ručak – obavljeno. Posao – obavljeno. Stan – obavljeno. Kave s prijateljicama – obavljeno. Bez volje, bez strasti, bez života. Sve je bilo sivo, kao da živim u mračnoj rupi iz koje najradije ne bih izlazila. I zaista – kad god sam mogla, ležala bih na kauču i gledala u prazno danima, tjednima, mjesecima.

Preživljavanje

Pozive prijateljica na kavu ili izlazak počela sam izbjegavati. Izmišljala sam izgovore – ne zato što ih nisam voljela, nego zato što im nisam imala što reći. Ako bih se i pojavila u društvu, skupila bih zadnji atom snage da prikrijem kako se uistinu osjećam. Nisam željela nikoga zamarati.

Spremim se, krenem. Parkiram auto, udahnem duboko, kao da idem u ring s prvakom svijeta u boksu. Kažem sebi: “Ok, idemo.” Razvučem osmijeh – potpuno nesigurna, slomljena, ne želeći biti tu. Ali to se ne vidi. Smijem se, pričam, plešem, pjevam. A iznutra tonem.

Dijagnoza: depresija

Tražila sam pomoć, ali pomoći nije bilo

Godinama sam bila uvjerena da nešto nije u redu. Išla sam od psihijatra do psihijatra. Ne dovodim u pitanje ničiju stručnost, ali pomoći nije bilo. Ponekad bih imala osjećaj da samo čekaju da moj termin završi. Čula bih isto: da je moje stanje posljedica životne situacije i da ne mogu biti bolje dok se ta situacija ne promijeni. Ali meni je trebala pomoć da se uopće mogu nositi s tom situacijom.

Razočaranje je bilo golemo. U jednom trenutku sam prekinula terapije i prestala uzimati antidepresive. Zaključila sam da mi doktori ne mogu pomoći. Nije pomogla ni self-help literatura, ni meditacija, ni razgovori s prijateljicama.

A sve što sam željela bilo je – opet biti ona “stara”, ona vesela, sposobna žena puna energije koja je sve stizala.

Autorica: anonimna čitateljica

Nastavak: Zaboraviš tko si jer predugo traje tvoja unutarnja borba

Napomena: Sadržaj na portalu, uključujući iskustva čitateljica, kreiran je i objavljen u informativne svrhe. Nije zamjena za profesionalni medicinski savjet i ne treba se na njega oslanjati kao na zdravstveni ili osobni savjet. Uvijek potražite savjet svog liječnika ili drugog kvalificiranog zdravstvenog stručnjaka za sva pitanja koja imate u vezi sa svojim zdravljem ili medicinskim stanjem.