Je li svijest samo proizvod mozga ili nešto više pitanje je koje intrigira znanstvenike, filozofe i duhovne učitelje. Dok medicina svijest objašnjava kao rezultat rada neurona, iskustva tik do smrti (ITS) i fenomen terminalne lucidnosti potiču razmišljanje o postojanju duše – onog što nadilazi naše tijelo i čini suštinu naše biti.
Službena znanost i medicina svijest objašnjavaju kao rezultat funkcioniranja mozga. Živčane stanice ili neuroni grade naš mozak i one međusobno komuniciraju putem kemijskih tvari zvanih neuroprijenosnici koji omogućuju prijenos električnih impulsa s jedne na drugu živčanu stanicu i stvaranje moždanih puteva. U skladu s tim, jednom kad se mozak “ugasi”, nestaje i naša svijest. No, knjiga američkog psihijatra Raymonda Moodyja “Život poslije života”, objavljena 1975. godine, po prvi put spominje fenomen tzv. iskustva tik do smrti (ITS; eng. Near Death Experience – NDE) te dovodi u pitanje spomenutu znanstvenu paradigmu.
Predstavljajući ovaj fenomen, Moodyjeva knjiga je zaintrigirala mnoge i brzo postala bestseler, a njenog je autora učinila najvećim svjetskim autoritetom u tom području. On je ujedno zaslužan i za naziv fenomena koji opisuje iskustvo ljudi koji su doživjeli kliničku smrt, a potom ponovno oživjeli.
Iskustava tik do smrti: Znanstveni pristup Brucea Greysona
Iako najpoznatiji, Moody nije jedini liječnik koji se bavio istraživanjem ITS-a. Američki psihijatar Bruce Greyson, profesor emeritus na Sveučilištu Virginia, posvetio je više od četiri desetljeća svog profesionalnog i privatnog života znanstvenom istraživanju, dokumentiranju i objašnjavanju iskustava tik do smrti. Vrijednost njegovog istraživačkog rada na području medicine je prepoznata i nagrađivana, a American Psychiatric Association mu je dodijelila najviši počasni naslov Distinguished Life Fellow. Svoje spoznaje o ITS-u, na pregledan i vrlo zanimljiv način, predstavio je u knjizi “Nakon” (Planetopija, 2021.) u kojoj iznosi svoje pretpostavke o izvoru svijesti:
Dokazi da u ekstremnim okolnostima možemo percipirati više od onoga što mogu vidjeti i čuti naša osjetila i da se možemo sjećati onoga što naš fizički mozak nije procesuirao, dolaze ne samo iz ITS-a, nego i iz drugih raznovrsnih pravaca istraživanja. Prema tome, čini mi se da ima smisla živjeti kao da jest tako – da smo više od svog fizičkog tijela i da jedan dio nas može nastaviti postojati nakon što tijelo prestane raditi, te da smo možda usko povezani s nečime što je veće od nas. A to ima silne posljedice na to kako živimo, kao i na ono što naš život čini smislenim i vrijednim.
Terminalna lucidnost
Greysonovo dugogodišnje istraživanje ITS-a dovelo ga je do zaključka da su u stanju kliničke smrti mozga pacijenti posjedovali razinu svjesnosti koja im je omogućila neobjašnjiva iskustva i pristup informacijama. Tome je pridodao svoja zapažanja vezana uz pacijente s tzv. ireverzibilnim bolestima mozga (npr. Alzheimerova bolest) koji u fazi kada više ne mogu govoriti ni prepoznati članove obitelji, bez očitog neurološkog razloga, ponovno steknu sposobnost prepoznavanja članova obitelji, vode smislene razgovore i izražavaju primjerene emocije. Ovo stanje obično nastupa nekoliko sati prije smrti i naziva se „terminalna lucidnost” ili „paradoksalna lucidnost”.
Provedene studije sugeriraju da se iskustva poput ITS-a i TL-a mogu povezati sa smanjenom aktivnošću mozga i smanjenom povezanošću između različitih regija mozga. Odnosno, s praktički potpunom odsutnošću moždane aktivnosti što podupire ideju da je mozak filtar misli i osjećaja i da se spektar naših misli i osjećaja širi sa smanjivanjem filtrirajuće aktivnosti mozga. Stoga, Greyson sugerira da je koncepcija po kojoj mozak proizvodi um prilično dobar vodič za svakodnevni život i kad nam je mozak oštećen od jakog udarca ili virusne infekcije ili pod utjecajem alkohola, ne razmišljamo jednako dobro. To je neupitno. Međutim model mozak–um u nekim ekstremnim uvjetima pada u vodu, osobito kad mozak prestane raditi, a um nastavlja.
Povezano: Povratak u sadašnjost: Kako vratiti kontrolu nad svojim životom
Izvorište svijesti
Greyson hrabro tvrdi da mi nismo svjesni zbog aktivnosti mozga, nego unatoč njoj.
Ova sugestija da bi um mogao djelovati neovisno o mozgu čini se suprotnom intuiciji, ali nije izvan dosega znanosti. Neuroznanstvenici trenutno razrađuju moguće biološke mehanizme putem kojih bi mozak mogao djelovati kao filtar. Ta istraživanja su prije svega usmjerena na prefrontalni korteks, koji kontrolira selektivnu pažnju, i na električnu aktivnost, koja je sinkronizirana u različitim dijelovima mozga.
Jasno je da se znanstvena paradigma o mozgu kao izvorištu svijesti neće promijeniti dok se ne prikupi dovoljno znanstvenih dokaza o njenoj manjkavosti i dovoljno dokaza da je nešto drugo na stvari. No, to nije razlog da ne ostanemo otvoreni za ideju da naša svijest izvire iz nečega nedokučivoga i eteričnoga što možemo nazvati dušom, esencijom naše biti, a koja nadilazi granice našeg fizičkog tijela. Zapravo, ne znamo otkuda potječe niti kamo odlazi nakon naše smrti, ali definitivno se nastanjuje u našem tijelu dok smo fizički živi.
Sistemske konstelacije
Njemački filozof i psihoterapeut Bert Hellinger, začetnik sistemskih ili obiteljskih konstelacija, u svojim knjigama, pisanima iz iskustva primjene ove metode u radu s klijentima, govori o duši kao nevidljivom vezivnom tkivu koja različite funkcije našeg tijela i sve što se odnosi na nas povezuje u cjelinu. I ne samo to, duša nas povezuje sa svim članovima sistema kojima pripadamo i sa samim sistemima kao entitetima za sebe. Povezuje nas sa svime što postoji. U konačnici, s jedinstvenim sistemom svega što postoji, s dušom svijeta (lat. Anima mundi).
U skladu s tim, u konstelacijama se radi s individualnim dušama, obiteljskim ili sistemskim dušama i Velikom dušom. Kada govori o individualnoj duši pojedinca, Hellinger napušta zapadnjačku ideju koja potječe od grčkog filozofa Platona, o tome da svaki čovjek ima svoju jedinstvenu dušu odvojenu od svih drugih. Duša koju osjećamo u svom tijelu i koja nas pokreće, uvijek nas nadilazi. Da nema duše, ne bi bilo nikakve razmjene s okolinom i drugim ljudima. Samo zato što je naša duša u stanju da bude više od onoga „ja“ u stanju smo imati odnose s drugim ljudima i npr. voljeti.
Tajna ljudskog postojanja
U konstelacijskim radovima svjedočimo postojanju obiteljske ili sistemske duše koja sve članove jedne obitelji ili nekog drugog sistema ujedinjuje u jednu cjelinu koja nadilazi individualnost svakoga od njih i koja je i sama dimenzija Velike duše koja u sebi objedinjuje i povezuje sve što postoji.
Sistemske konstelacije ukazuju da ono što poimamo svojom individualnom dušom je zapravo prisutnost u Velikoj duši koja se očituje tako da nam osigurava osjećaj cjelovitosti jer povezuje sve što pripada našem tijelu u jedinstvenu cjelinu i na zasad neobjašnjiv način upravlja našim tijelom i životom.
Dok znanost pokušava objasniti ove i slične fenomene svojim tempom kroz novije discipline poput kvantne fizike, epigenetike i onih koje će se s njenim napretkom tek isprofilirati u budućnosti, te možda jednom odgovoriti na vječna pitanja o postanku i prestanku života, mi si možemo dopustiti tu slobodu da svojom intuicijom i kroz različita životna iskustva kojima smo izloženi, svatko za sebe, pokušamo naslutiti, ako ne i odgonetnuti, tajnu našeg ljudskog postojanja.
Povezano: Kako traume prošlosti oblikuju našu stvarnost