Iscjeljena ženstvenost

0

Ja sam najmlađi ženski član mog plemena. Odrastala sam okružena ženama čije sudbine pamte mnoštvo bola. Dva rata. Glad. Smrt. Rastanke. Gubitke. Udovištvo. Strogu dominaciju patrijarhata. Podređenost. Borbu. Patnju. Mnoštvo patnje.

Osnovna poruka koju sam kao žensko dijete naslijedila kaže da je sama činjenica da se rodiš kao žensko svojevrsno prokletstvo. Ne čude me, stoga, svi potezi koje je moja majka radila, u prevelikoj želji da me zaštiti od slične sudbine. Na svojevrsni, iskrivljeni način to je bila njena poruka ljubavi.

Ona međutim nije znala jedno – da moje rođenje nosi jednu drugačiju priču. Priču o slobodi. Da nisam tu da budem podređena i porobljena. Već da razbijem sve lance koji su gušili generacijama prije. Da bi tu slobodu dosegla, morala sam najprije raspetljati to čudno prokletstvo koje nas je pratilo.

Smiješna mi je danas ta riječ – prokletstvo. Kao, netko ti podvali svežnjić trava i smrvljenog životinjskog materijala pod kućni prag pa te prati zla kob? Koješta. Kletva je obična rečenica, izgovorena u određenim okolnostima, koja padne na plodno tlo – zastrašen duh, lišen vlastite percepcije. Ono u što vjerujemo manifestiramo. Povjerovavši u nekom trenu da su žene doista proklete samim svojim spolom (jer nisam imala izbora), odrastala sam poričući taj dio sebe, bježeći od svega što je imalo prizvuk ženskog, družeći se s dečkima više nego curama, izbjegavajući bilo kakvu bliskost sa ženama. Izbjegavajući bliskost i sa samom sobom. Jer – žena sam. A to je prokleto.

Godinama sam, dakle, živjela odrezana od same svoje srži. Jer to „žensko“ nosilo je i određene vještine, talente, darove, određenu živost, plodni život, strast, istinu, čaroliju, intuiciju i blagoslove.
I bilo mi je dobro. Kako i ne bi bilo, kad za drugačije nisam ni znala. Riba koja cijeli život živi u akvariju nikad neće sanjati more.

Ili? Ipak hoće? Hoće, ako se rodi prekasno, kao dijete nekog novog vala, s karizmom onog koji krši pravila i propise, koji nije tu da slijepo sluša i slijedi nego da kroči nove puteve, da se buni, istražuje, preispituje. Negdje duboko unutra tinjala je iskra istine koja mi nije dala mira. Vodila me u različite avanture, tjerala na junačke pohode. Nije mogla prihvatiti život s pola pluća, viorenje na pola koplja.

Ili jesam ili nisam. Nema između.

U nekoj fazi mog buđenja, potpuno van konteksta, netko je izgovorio riječ – ženstvena. Ž-E-N-S-T-V-E-N-A. Odzvanjalo je danima u meni kao udarac gonga u akustičnoj prostoriji. Što li je to uopće značilo – ženstvena? Da. Toliko mi je taj pojam bio apstraktan. Ali duša nije stala na objašnjenju. Kad je misao sazrela, a ja postala spremna rasplesti taj golemi teretni čvor koji je tištao, iz moje podsvijesti izronio je preplavljujući sadržaj. Sva bol mojih pretkinja preplavila me je do razine gušenja, danima sam oplakivala sve sudbine s kojima sam se poistovjetila, pa i svoju. Kakav je to bio teret i blagoslov istovremeno! Isplakati ono što nisu mogle one. Isplakati ono što NIJE BILO MOJE! Ali – to je bio tek prvi korak. Osvijestiti.

Istom niti vođena dalje, potpuno predana svojoj misiji slobode, znala sam, ne teorijski već intuitivno, da je jedini put do stvarne slobode taj da za sebe kreiram novo iskustvo, novo značenje riječi ŽENA, da stvorim nove zdrave veze s drugim ženama i probudim ono što je – tad sam shvatila – oduvijek tu, u meni, samo uspavano.

U srž. Bez okolišanja. Drugačije ne znam. Za svega par dana našla sam se u plesnoj dvorani, okružena divnim ženskim bićima i ženskom energijom i radila svoje prve pokrete bokovima. Počela sam plesati orijentalni ples. Kako rekoh – ili sve ili ništa. Ili jesam ili nisam. Ili drito ili ne. Nema okolo. Biti u istoj sobi s još petnaestak žena, dijeliti vrlo specifičnu temu, povezati se kroz pokret, učiti poštovanje i bliskost na jednoj posve novoj razini za mene je bilo bombastično iskustvo, čija integracija je trajala godinama. Imala sam osjećaj kao da snimajući novi materijal na vrpcu moje duše brišem onaj stari. A taj proces nije lagan i nije kratak.

Dan danas neću shvatiti, a više niti ne pokušavam, tu silu koja me vodila. Do pravih ljudi, do pravih prilika i do rješenja onoga što je moralo biti otpetljano, kako bi ja danas mogla biti ovo što jesam.

Desetke godina kasnije, gledam patnju moje majke, bol s kojom se nitko nikad nije pozabavio. I osjećam, svakom stanicom svog bića, da moja bitka nije oslobodila samo mene, nego i sve generacije koje dolaze.

Jer poruka koju moj život nosi sasvim sigurno nije poruka patnje, već manifest buđenja, ljubavi, užitka i slobode.

Kristijana Vučetić

Share.

Leave A Reply

16 − six =