Imamo li rješenje ili…?

0

Misli – govori – čini

 

Ona vremena kad ne znaš kud bi sam sa sobom i kada očajnički tražiš odgovore su najbolja vremena ili trenuci mog života. Najviše sam naučila i najviše od svega zapamtila. Najveća prednost je u tome da to koristim svakodnevno. Vjerojatno sam cijepljena onom injekcijom, govori ono što zaista misliš, a to što govoriš i čini.

 

Put treba stvoriti

Mnogo ljudi je to prepoznalo u meni i potvrdilo mi kad o tome nisam razmišljala. Kad se nečim svojski baviš onda tako počneš živjeti. Ponašanja koja su drugima kod tebe vidljiva potvrđuju ono što živiš.

Nisam nikad tražila gotova rješenja jer ih nema. Toga sam bila svjesna kao što sam i dan danas kad zapadnem u neke probleme.

Najbitnija stvar od svega toga je da postoji samo put. Put kojim prolazim kako bi dokučila u čemu griješim i što mogu napraviti drugačije. Zanimljivo je da put traje, vremenski traje. Ovoga trebamo biti svjesni, no na žalost nismo.

 

Sve u svoje vrijeme

Zbog čega je to tako?

Za neke aktivnosti misaone ili fizičke nisam bila u jednom periodu spremna ili zrela. A onda mi se nešto kasnije vratila ista informacija kad sam bila otvorena primiti je.

 

Instant rješenja

Nisu me osvajali sadržaji 3, 5, 7 ili 10 koraka do nečega. Koraci koje ću ja napraviti ne broje se i ne trebaju se brojati. Bitno mi je da se na svakom koraku osjećam svjesno zadovoljno jer sam nešto naučila i još sam jedan korak dalje od starta, odnosno bliže onome čemu težim.

Žalosna sam što primjećujem kako bi većina oko mene htjela mnoge stvari u svom životu riješiti ekspresno kroz 3, 5, 7 ili deset koraka ili lekcija.

Popularno se zovu challenge. Čista gamifikacija. Igrajmo se života. Ne vidim smisao u tome. Smatram još uvijek da živa edukacija, sa živim primjerima i živim ljudima je daleko utjecajnija i na kraju dugoročnija te će dati mnogostruko veće rezultate.

 

„Tvoje riječi sluša univerzum“ – kartica

Ne znam u što se svijet pretvorio kad svi čekamo kartice na kojima će pisati poruka baš za nas (moš mislit).

Naime, u svakoj poruci se možemo svi prepoznati.

Ni kartice ne mogu odraditi svoju ulogu bez našeg angažmana i uloženog vremena. Ništa se ne događa preko noći. Tražeći od drugih pomoć s ciljem da nešto za što treba period od četiri godine napravimo u dvije je potpuni nonsens. Vrijeme još uvijek ovisi od naše količine uloženog truda i rada.

Sjetite se koliko ste ponosni na sebe kad do nečega dođete sami bez tuđeg pomaganja? Kakav je to osjećaj u vama? Kako ga zovete? Kome se tada zahvaljujete?

 

Cifranje, uljepšavanje i laganje

Uglavnom, ljudi vole da se ih pazi i mazi i da im se ne govore ružne stvari, primjerice ono što ne rade dobro i kako bi mogli drugačije da ostvare ono što žele. Kritiziranje i pljuvanje je momentalno najjača komunikacijska alatka vrlo britkog jezika većine. Ne sviđa mi se to!

Tražimo jedno od drugih, a sami nismo to isto spremni podariti drugima.

 

Otvorenost nije isto što i iskrenost

Volim i ja biti okružena finim i dobrim ljudima, no učim jedino od onih koji su iskreni i koji mi bez pardona kažu što vide iz svoje perspektive.

Vjerujete, samo oni koji su spremni činiti promjene, ne od danas do sutra, već duži period i čekati što će nakon njih dobiti, te ponavljati ovaj proces cijeli život su ona manja količina sretnih i kvalitetnih ljudi. To se zove otvorenost prema izazovima, problemima, ljudima i prilikama.

 

Čekam čekajući vs radim radeći

Smiješno mi je spomenuti, no potrebno je radi sviju da se zapitamo nad nama samima, koliko ćemo dugo stajati u mjestu i čekati da u našim rukama profunkcioniraju kartice s duhovnim porukama, anđeoskim riječima šaljući poruke svemiru i dalje čekajući da vrijeme prođe.

Imam prijatelja koji nosi u džepu novac i to dosta novca govoreći kako taj novac privlači drugi novac.

Ne postoji čudo koje radi izvan nas. Jedino čudo koje postoji smo mi sami, odnosno naš um ili mozak.

 

Mozak te sluša, dobro pripazi što mu govoriš!

Kada uvjerenje da novac privlači drugi novac podebljamo i kinestetički ga sidriramo u džep od hlača je samo još jača poruka mozgu da u svakom trenutku kad osjetimo novac u džepu aktivira se misao, a misao je program po kojem funkcionira naš mozak. Mozak je vozač za volanom.

Ovaj program uvjerenja o novcu izabiremo mi sami i tu je naša prevelika sloboda izbora. I kada krene novac dolaziti kroz niz poslova koje je moj prijatelj stvorio, ne govorimo o čudu, već o putu koji je on stvorio.

Put koji se sastoji od:
misao, uvjerenje, novac kao riječ, novac u fizičkom obliku. Sve su to dijelovi njegovog fokusa. To je njegov alat kojim se kreće po putu koji se zove sklapanje poslova (u džepu ima samo novčanice od 500 kuna).

Da je imao taj isti alat, ali ne i put, bili mogao doći do ovakvih rezultata?

 

 

Autorica: Aleksandra Ivanac
Stručnjakinja u komunikacijskim edukacijama
Life coach / NLP master practitioner / educator / mag prim educa / Theta healing & Peat practitioner

 

Share.

Comments are closed.