Ove godine nećemo imati adventske spektakle u centrima gradova, kuhano vino i kobasice na štandovima, zborove na pozornicama, orašare u svim oblicima, božićne domjenke u nekoliko varijanti, advent izlete u druge gradove Lijepe naše ili šire.
Nećemo imati velike obiteljske Badnje večeri i božićne ručkove. Bit će to epidemiološki odgovorno, u krugu ukućana, skoro kao i svakog, najobičnijeg, dana. Ali zato, zato ćemo imati pojačani spektakl u srcima. Advent nije nigdje nestao. On će ove godine biti baš tamo gdje oduvijek i pripada, u duši.
Voditelj jedne informativne emisije nedavno nam je najavio crni Božić. Crni Božić! Još uvijek mi to odzvanja u glavi. Uz korištenje takvog pojma na televiziji, trebalo bi ići upozorenje za uznemirujući sadržaj. Svakako bi od takvih dosjetki trebalo zaštiti djecu, a još više starije osobe koje su ionako prestravljene jer sebe vide kao ozbiljne kandidate za najavljeno božićno crnilo.
Zašto su još uvijek, u kvazi naprednom 21. stoljeću, dozvoljeni nesmetani, brutalni i izravni medijski napadi na psihu gledatelja? Je li normalno da vas bilo tko na ulici odalami nečime po glavi samo zato što je čuo neku lošu vijest ili njezin nagovještaj? Nije, naravno, ni normalno ni dozvoljeno. Isto kao što nije normalno da nas mediji neprestano odalamljuju apokaliptičnim prognozama, koje su mnogima jedina informacijska hrana, ali je nažalost dozvoljeno.
Unatoč medijima, Božić je bio i uvijek će ostati bijel, bio on snježan ili ne. Božić je novi početak, pročišćenje, oproštenje i zajedništvo. Božić je nada, mir, veselje, radost i ljubav. Za takav Božić nije čak ni važno jesi li vjernik ili ateist. Božić nikada nije bio, i zato nikada ne smije niti postati, pojam koji unosi nemir i strah.
Plamen nade, mira, radosti, veselja i ljubavi
I baš zato, prvu adventsku nedjelju uvijek zapalimo svijeću nade. U vremenima koja su neizvjesna, u kojima možeš planirati samo raspored gledanja serija na Netflixu, u kojima su reklamne poruke jedino pozitivno što u medijima vidimo i čujemo, u takvim vremenima presušno je potrebno u srcima zapaliti plamen nade. Nade da će sve ovo proći, da će sve biti upravo onako kako treba biti, dakle dobro. Nade da ćemo iz ovog izaći jači, mudriji i bliži jedni drugima. Nade da će uskoro sve prštati od zagrljaja i poljubaca kojih smo ostali željni, od svadbi, rođendanskih slavlja, pjesmi, plesa, punih kafića, restorana i velikih društava.
I opet baš zato, drugu adventsku nedjelju, zapalili smo svijeću mira. Svaki od adventskih simbola, a mir možda i malo više od ostalih, od esencijalne je važnosti za život. Plamen mira moramo prvo usmjeriti prema samome sebi. Tek tada njime možemo ugrijati i druge.
Ako niti sebi ne dopuštamo biti ono što jesmo, ako sebe kažnjavamo zbog iskakanja iz zadanih okvira, bilo zbog razmišljanja, djelovanja, propusta ili fizičkog izgleda, ako sebi ne dozvoljavamo disati punim plućima jer smo u duši posijali sjeme straha i zabrana, kako ćemo ikada razumjeti druge? Kako ćemo poduprijeti mir? Borit ćemo se svim silama za sveopće prihvaćanje naših stajališta, kao jedinih pravednih i točnih, kao jedinih pametnih i potrebnih, i tako ćemo razarati svoj osobni mir i mir onih koji nas okružuju. Jedino što tako možemo zasijati jest sjeme nemira.
Zato palimo svijeću mira. Kako bi nas podsjetila da mir počinje od nas i živi u prihvaćanju. Kako bi osvijestili da mir završava u strahu. Unatoč različitim pogledima na nevolju koje smo svjedoci, plamen mira mora biti jači. Jer ako uistinu zapalite plamen mira u svome domu, u svome srcu, uspjet ćete održati prethodno zapaljeni plamen nade i dočekat ćete radost i ljubav.
Treća po redu adventska nedjelja simbolizira radost i veselje. Ali možemo li biti radosni i veseli bez adventskih kućica, klizališta, raznih božićnih veselica i novih koktela, guranja po shopping centrima i nesnosne količine poklona? Može li plamen radosti i veselja svijetliti dok nam sve to nedostaje? Itekako može, i to čak i mnogo jače nego inače. Baš zato što konačno shvaćamo koliko smo bogati, jer nam ima tko nedostajati, jer nam ima što nedostajati, jer i mi nedostajemo mnogima, jer se baš zbog tog nedostajanja i imamo čemu nadati, i konačno, jer baš zbog svega toga nosimo u srcu mir.
Polakše i tiše nego inače, dolazimo do posljednje nedjelje pred Božić. Stižemo u trenutak na kraju dana, pred noć, pred san, u vremenski period vječne bitke između depresije i romantike. Tada svečano rušimo sve preostale mostove tuge i palimo svijeću ljubavi. Mi tada obećavamo ljubav cijelome svijetu, malima i velikima, psima i mačkama, lijevima i desnima, crvenima i bijelima, Isusu u svim njegovim pojavnim oblicima, siromasima i bogatima, šefovima, radnicima i neradnicima, teoretičarima urote i teoretičarima znanosti, dakle svima, baš svima. Pa i sebi.
Želim vam da ovaj Božić čekate kao što su ga čekali i naši stari, bez žurbe i očekivanja, u nadi, miru, radosti, veselju i ljubavi.
