Gdje je nestala ta kava?

Pinterest LinkedIn Tumblr +
Gdje je nestala ta kava, zena na snijegu sipa kavu iz termosice

Foto: Artem Podrez, Pexels

Nije samo to da neki rade od doma, da se ne ide u urede ili je prisutnost u uredu svedena na manje sati boravka, da imamo manje mogućnosti u izboru načina kako provodimo slobodno vrijeme – kina, kazališta, fitness centri itd.

Mijenja se i kako konzumiramo kavu.

Kafići su zatvoreni više od mjesec dana.

Sjećam se kako je RTL imao prilog o tome, kao da je bilo jučer. Nekima možda to nije velika vijest, no ja ju smještam među vijesti o vremenskoj prognozi, o kulturi i zbivanjima u gradu, jer biti u kafićima je ponekad poput trenutaka u kojima dobivamo informacije o našoj sredini, posredstvom drugih ljudi koji također budu u kafićima.

Prilog je pokazivao nove načine kako sada pijemo kavu – u parkovima, na klupicama kojih je danas sve manje. Nekako nema dovoljno mjesta za sve ljude koji žele sjesti i u miru ili u društvu popiti kavu, to crno zlato, za koje kažu da će ga biti sve manje, da će postati luksuzna roba. Još se razmišljalo i uvođenju poreza na taj luksuz, kao na nekretnine (taj se porez obistinio, ovaj za kavu još ne).

Kava je neophodna. Sačinjena je od vode i voda je njen najvažniji sastojak, uz naravno adekvatno pržena zrnca kave.

Neću ulaziti u materiju kave, mada raspolažem i znanjem o njoj, već želim ukazati na to kako ljudi pronalaze načina da si priskrbe kavu, mada sada onu lošiju, nego kad su lokali bili otvoreni.

Ljudi se okupljaju na novim hit mjestima. To su postale benzinske pumpe, tabacca i slične male prodavaonice koje sada ponosno stavljaju van natpis Coffee to go.

Smješkam se kada prolazim gradom i viđam muške kako u grupici stoje i razglabaju uz papirnatu čašicu kave. Čašice na klupicama, razasute po kantama za smeće, na stolićima kod benzinske postaje…

Ne možemo poreći da je Hrvatska zemlja kavopija.

Julijana Matanović je napisala izvrsnu knjigu s pričama usredotočenim na kavu, poglavito na onu tursku koja se i danas redovito troši u uredima.

 

Jutarnji ritual pripreme kave

Među prvim stvarima na radnim mjestima na kojima sam bila, ujutro, čim bih stigla, bio je pohod u zajedničku kuhinju. Gotovo, postrojavanje uz štednjak. Svatko si je radio kavu na svoj način. Dok sam ja pripremala kavu u kafetijeri, do mene je kolegica čekala svoju da drugi puta zavrije u džezvi, pa je žlicom skidala pjenu, ulila u čašu nekih 3 dl i odnijela na svoje radno mjesto. Ja bih sa svojom šalicom i kafetijerom, klopotajući petama (ako bih nosila nešto elegantnije cipele) čujno prolazila dugačkim hodnikom i konačno sjela na stolicu.

Sjećam se da se jedan kolega na poslu uvijek zezao sa mnom kako ja držim do te svoje besmislice, kako brižno rukujem kafetijerom, kako ju ispirem i čuvam – on je birao čajeve.

Rituali, navike – they die hard.

Pa ipak, izdržavamo već više od mjesec dana.
Do početka veljače, kažu.

Možda nas u veljači dočekaju prostori koji će nas iznenaditi novim ruhom. Novi početak za sve.

Share.

About Author

Mariann Makrai

Da se predstavim – po profesiji sam profesor. To je najljepše zanimanje koje postoji. Na papiru. U stvarnosti je to borba s vjetrenjačama. S roditeljima, sa sustavom, a ponekad i sa sobom. Pomanjkanje autoriteta dovelo je do toga da se primaknem nešto mirnijem poslu. Prevođenju. Jaka mi je to strana.

Comments are closed.