Nekad su dani jednostavno teški. Bez posebnog razloga – ili baš zbog svega. Posao, dom, obaveze, očekivanja… kao da svi nešto traže, a ti se pitaš imaš li uopće išta za dati. Osjećaš da si već na pola kapaciteta, a dan tek počinje. To je tiha posljedica stalnog davanja bez predaha. To je ono što zovemo emocionalna iscrpljenost kod žena.

Na poslu sve zapinje. Projekti kasne. Mailovi se gomilaju. Osjećaš se kao da vrtiš kotač koji se ne pomiče.

Kod kuće – djeca kao da te ne čuju. Partner te “čuje” – ali ne čuje stvarno. Hrpa obaveza te stišće, zadaci iskaču iz svake ladice, a ti? Ti bi se najradije pokrila dekicom i nestala. Na jedan dan. Ili tri.

Nisi jedina. Nisi sama. I – nisi loša. Dogodi se. I to ne znači da ti „ništa ne ide”. Znači da si umorna. Da ti je dosta. I da tvoje tijelo to više ne zna reći drugačije – osim kroz frustraciju, napetost, suze, tjeskobu.

Tvoje tijelo nije protiv tebe. Ono ti govori: Uspori. Vidi me. Daj mi predah.

Možda to dolazi iz jednog područja – posao, odnosi, roditeljstvo – ali se prelijeva posvuda. I sve odjednom izgleda preteško.

U tim trenucima lako je upasti u crnu rupu: „Ništa ne valja. Ja ne valjam.”  Ali to nije istina. Samo si zapela.

Stani i postavi si prava pitanja

– Jesam li sebi zadala previše?
– Što se promijenilo da se tako osjećam i kada sam se počela tako osjećati?

Uzmi papir, olovku. I kreni jednostavno:
– Što me najviše tišti?
– Što je pod mojom kontrolom, a što nije?
– Što bih mogla promijeniti već danas – i kako bih se tada osjećala?

Možda ne možeš odmah riješiti sve. Ali možeš napraviti prvi korak. Možeš osvijestiti. Možeš si reći: „Neću više bježati. Pogledat ću ovu situaciju i pronaći svoje mjesto u njoj.”

Tvoj mozak cijeli dan dobiva poruku: “Sve je loše. Umorna sam. Ne mogu više.”
Zamisli da promijeniš kanal. Pusti glazbu koja ti paše. Pomakni tijelo. Pleši ako treba. Ne zato što ti je do toga – nego zato što znaš da pokret pokreće i emociju.

Nasmiješi se, čak i ako ti se ne smije

Nasmiješi se, čak i ako ti se ne smije. Jer tijelo šalje poruke mozgu. Kada se ponašamo kao da smo dobro – polako počnemo to i osjećati.

I ne zaboravi disati. Duboko. Svjesno. Jer ponekad i samo dah može biti početak promjene.

Budu fleksibilna, to je tvoja snaga. Ne znači da moraš sve preuzeti. Već da možeš birati kako ćeš reagirati. Možeš reći: „Ovaj dan je težak – međutim ja mogu birati svoj sljedeći korak.” Možeš biti ta koja mijenja tok.

Možda trenutno ne vidiš izlaz, međutim…

• već si jednom (ili više puta) prošla ovakve oluje
• već si znala stati, osluhnuti sebe i ponovno složiti život iz početka
• već si pokazala koliko možeš kad si dobro.

Zato si daj priliku za reset.

Dopusti si dan – da staneš. Udahneš. Napuniš baterije. I onda – kreni ponovno. Korak po korak. Slagala si i veće puzzle. Složi ih i sada – baš kao što si to uvijek do sada znala.

I zapamti, kad se TI osjećaš dobro – sve oko tebe počinje sjedati na svoje mjesto. 

Povezano: Snaga nije u izdržljivosti, nego u hrabrosti da zastanemo