Godišnji odmor uvijek željno iščekujemo, a želja da ga učinimo još posebnijim motivira nas da pažljivo odaberemo destinaciju i način na koji ćemo ga provesti. Tako, čak i s planom za samo sedam dana, možete stvoriti pravu bajku u koju ćete s oduševljenjem zakoračiti. Moja duša planinarska me odvela u jednu.

Osim morskog godišnjeg u srpnju, odabrala sam i planinski godišnji u kolovozu. Tako sam svoje potrebe i želje u potpunosti ispunila, pa mi je preostalo ni više ni manje nego da uživam.

Naravno, opet sam, oni koji me znaju ili samo prate znaju da preferiram otići potpuno sama u nekoj organizaciji gdje ću prijatelje steći putem. Tako da se mogu odmaknuti od života koji imam ili je isti  veći dio godine te zaroniti u nešto novo.

Oni koji me poznaju ili me samo prate znaju da preferiram putovati potpuno sama, ali u okviru organiziranih aranžmana gdje ću putem steći nove prijatelje. To mi omogućuje da se na trenutak udaljim od svakodnevice i života koji vodim veći dio godine, te da se potpuno zaronim u nešto novo. Volim ovo dodati kao trešnjicu na tortu svake godine.

Prelijepa Bosna i Hercegovina

Dolazak na Tjentište, kotlinsko proširenje rijeke Sutjeske u blizini Foče u istočnoj Bosni, oplahnuo me mirom u podnožju divovskih planina. Tjentište se nalazi na 540 metara nadmorske visine i dio je Nacionalnog parka Sutjeska.

Bez gužve u hotelu, imala sam priliku povezati se s novim ljudima s kojima sam krenula na put. Iznenadilo me što nisam jedina koja ima potrebe otići sama. Zanimljivo je što sam s takvom jednom planinarskom dušom dijelila sobu. Baš ništa nije slučajno.

Na Tjentištu se nalazi spomenik i kosturnica palih partizanskih boraca u bitci na Sutjesci koji su dio kompleksa Doline heroja. Nisu nas učili u školi, a tu sam mogla iz prve ruke doznati i vidjeti da je postojala tjeralica za druga Tita teška 100 000 maraka. Zanimljivo, koja faca je bio kad su ga Nijemci proganjali.

Očekivala sam čak i veću hladnoću, no ova godina je zaista vruća, a Hercegovina doslovce gori. Šume su lagano promijenile boju, ne zbog nadolazeće jeseni, već se drveće suši, nema vode, nema padalina.

Odmah iznad nas proteže se planina Maglić s istoimenim najvišim vrhom Bosne i Hercegovine, 2386 metara nadmorske visine.

Ako izuzmemo zahtjevnu hodnju zbog sitara kojim se skližeš, pa moraš biti izuzetno koncentriran, isplatilo se s vrha pogledati u nizinu prekrasno Trnovačko jezero u obliku srca u kojem smo se nakon hodnje po najvećem zvizdanu zasluženo okupali i popili pivicu.

Bilo mi je fora kako tijekom hodnje planinarskom stazom prelazimo granicu Crne Gore, kao neki incognito prijelaz (naravno nisu nas tražili dokumente, ha ha). To je zato što se planina Maglić nalazi na samoj granici BiH i Crne Gore.

Prelijepa Tara

Na putu prema Crnoj Gori, odlučili smo dan provesti na Tari i usput se nagledati prekrasnog jezera kojeg čini rijeka Piva; Pivskog jezera.

Kanjon Tare pripada Nacionalnom parku Durmitor. Dubok je 1300 metara, a dug je 82 kilometra (od ukupne dužine rijeke od 146 kilometra). Svrstava se u najduži u Europi, a drugi u svijetu. Zovu ga i „Suza Europe“.

Prije ulaska u čamac uzeli smo vode za piće na što nam je skiper rekao da nije potrebno jer se rijeka Tara pije. Saznala sam da je ona najveći prirodni izvor pitke vode u Europi.

U ovo doba godine Tara je najplića tako da smo opušteno uživali i dugo plovili. Najviše padalina ima u svibnju i tada je Tara najbrža i najzahtjevnija. Za one koji žele ravnotežu između uzbuđenja i opuštanja, rujan i listopad su idealni mjeseci za posjet.

Durmitorski prsten

Kažu da Durmitor nikako ne smijete zaobići kada ste u Crnoj Gori, jer pruža prekrasne vidike i priliku za istraživanje brojnih manjih i većih jezera. Na nekima od njih možete kampirati, a u pojedinima, gdje je dozvoljeno, i zaplivati. U svakom slučaju, posjet barem nekima od 18 veličanstvenih jezera kojima obiluje Durmitor apsolutno je neizostavan dio avanture.

Osim vidikovaca, posjetili smo i skupinu stećaka koji datiraju iz 11. i 15. stoljeća kojih ima na nekoliko mjesta na Durmitorskom prstenu.

Zanimljiv Prutaš

Planinarska hodnja na Prutaš počinje s jednog od brojnih vidikovaca Durmitorskog prstena. Naravno, opet sitar. No ipak, većim dijelom zelena vegetacija, ali zvizdan nad nama ne prestaje, hlada nigdje. Uz kraća i dulja stajanja te susretanje divokoza na putu, kao i stada ovaca, dolazimo na Prutaš s kojeg opet vidimo, u ovom slučaju, prekrasno Škrčko jezero u kojem nam slijedi kupanje.

Naravno, uz pogled na Škrčko jezero, motivacija za spustom je još veća, bez obzira na sunce koje prži. Vele da je planinarski put do Prutaša, put s najljepšim pogledima. To zaista mogu i potvrditi.

Bobotov Kuk – najviši vrh Crne Gore

Bili smo smješteni na Žabljaku, gradiću na 1500 metara nadmorske visine koji nudi samo domaću hranu iz privatnog smještaja. Odlični domaćini. Iznenadila sam se, jer nisam očekivala malu Švicarsku, već neki neugledni gradić, više selo. Čujem da su dobili novog gradonačelnika, pa se sada sve kompletno uređuje i mogu reći da ću se sljedeće godine, kad dođem, ugodno još i više iznenaditi. Čak sam se raspitala za kupnju stana na Žabljaku. Dobra investicija, a i 3 puta je jeftinije nego u Zagrebu. Uz Žabljak se nalazi Savin Kuk – poznato skijalište i Crno jezero gdje smo se, naravno, opet okupali. Temperatura vode je u svim jezerima odlična, 24 stupnja, tako da se ovaj godišnji nije previše razlikovao od godišnjeg na moru, što se kupanja tiče.

Bobotov Kuk, na 2523 m nadmorske visine, za mene je bio malo prezahtjevan. Previše sitara, i baš taj dan nešto nisam bila za planinarenje, ali nekako je išlo. Vraćali smo se istim putem, jer kružna staza bi bila nekoliko puta dulja od početne. Putem smo zastali na jednom presušenom jezeru, Valovitom jezeru, kako bismo uhvatili malo hlada ispod okolnih stijena. Jezero postaje živo tijekom jeseni i zime.

Perućica – jedina prašuma u Europi

Zadnji dan smo odabrali laganini hodnju kroz jedinu europsku prašumu – Perućicu. Uz izvore i vodotoke oprezno smo pili vodu jer se tu okupljaju i obitavaju poskoci.

U prašumi je zabranjeno rušiti stabla ili ih pomicati ako su pala na put. Ova šuma se ne mora bojati sječe drveća, ona naprosto uživa. Pustimo kraljice od 200 godina neka uživaju u miru. Previše im je i to što su na udaru požara, a baš tada kad sam bila, buktio je požar na Zelengori. Naime, ako se on ne ugasi, a bili su veliki problemi, zahvaća Perućicu, i to bi bio njezin kraj. Stravično je i tužno vidjeti požar u noći koji guta šumu. Ubrzo smo bili okruženi oblakom dima od nastale paljevine. Požar je zaustavljen na dan kada smo odlazili.

Volim hodati bosa po šumi, što sam si priuštila, jer osjećaj je nevjerojatan.

Na kraju, kako je uobičajeno, završili smo na Jezeru Klinje uz zasluženi kupanac.

Alexa vrati se

Ovom  planinarskom godišnjem došao je kraj. Lijepa poznanstva, puno smijeha, zezancije, lijepih fotki i divnih sjećanja ne ostavljam iza sebe, već definitivno spremam u arhivu životnih iskustava, a telefonski imenik postaje bogatiji.

Sljedeći planinarski godišnji je u fazi planiranja, odnosno odabira destinacije. Namjerno nisam rekla cilja, jer kako kaže slogan mog prijatelja i vodiča Nedeljka „Putuj radi puta, a ne radi cilja“.

Ovu kolumnu možete poslušati i u audio formatu KLIKNI.

Povezano: Moja pustolovina na otoku Madeira: ono što želiš, to ti se i događa

Foto: Aleksandra Ivanac, privatna arhiva