Dubravka Šimunović – Uspjeh nije slučajan

0

Dr. sc. Dubravka Šimunović je uspješna, svestrana žena i samohrana majka, cijeli svoj život je posvetila učenju, stručnom usavršavanju i majčinstvu. Magistrirala je i doktorirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Već dugi niz godina je profesorica na Zdravstvenom Veleučilištu. Nedavno je stekla i zvanje docenta.

Dubravka je žena vrijedna divljenja. Od rane mladosti je stručni interes usmjerila na očuvanje mentalnog zdravlja u svim dobnim skupinama. Već kao studentica je voljela skrbiti o djeci s intelektualnim poteškoćama, davala im je prilike da osjete ljepotu života, nastojala ih integrirati u lokalnu zajednicu što institucije često, u ono vrijeme, nisu omogućavale.

 

Kako je sve počelo, kada ste se odlučili u kojem smjeru ići?

Dubravka: Ja volim raditi, ponekad i pretjeram. Oduvijek me privlačila potreba da pomažem drugima. Medicinska škola je obilježila to razdoblje moga života, dobila sam životne lekcije, znanja, vještine. Nakon toga sam upisala višu fizioterapeutsku školu. Kao apsolventica sam shvatila da to nije moj doseg i da trebam ići dalje. Upisala sam Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Zagrebu, gdje sam diplomira na odsjeku za rehabilitaciju. Magistrirala sam i doktorirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

 

Vaša upornost nema granica, upisali ste novi studij i idete dalje?

Dubravka: Tako je, trenutno sam na 2. godini logoterapije (psihoterapijski pravac) i ozbiljno  razmišljam time se profesionalno baviti. Ja i logoterapija smo kliknuli na prvu. Sviđa mi se što logoterapija pomaže čovjeku da pronađe sebe, da se suoči sa samim sobom i da pronađe smisao svoga života. To je terapijski koncept blizak mom stručnom interesu, onome što me oduvijek zanimalo, a to je očuvanje mentalnog zdravlja. Osim toga, logoterapija se svojim filozofskim postavkama i terapijskim tehnikama može primijeniti na svim područjima ljudskog rada. Jer čovjek kao duhovno biće nužno treba odgovor na pitanje smisla svojega postojanja.

Kada se pojavila informacija o pokretanju studija logoterapije, cijeli koncept Viktora Frankla me potaknuo da se pokušam afirmirati na neki način. Kada se osvrnem oko sebe ljudi su sve prazniji, otuđeniji, hodaju nezadovoljni i nesretni po svijetu, svima nama treba pomoć i podrška, nekome prije, nekome kasnije. Vrijeme u kojem živimo nikoga ne štedi.

 

Uvijek ste nastojali dati sve od sebe?

Dubravka: Moglo bi se reći. Kao studentici Edukacisko-rehabilitaciskog fakulteta u Zagrebu, dodijeljena mi je rektorova nagrada, dobitnica sam nagrade CARNET-a za najbolji nastavnički esej. Autorica sam zdravstveno edukativnih slikovnica. Uz  stručne i znanstvene  radove, koautorica sam nekoliko stručnih priručnika.

 

Nedavno ste stekli zvanje docenta?

Dubravka: Da, i na to sam jako ponosna. Obzirom da radim pri Veleučilištu, aktivno participiranje na Sveučilištu je otežano. Upravo zbog toga samoj sebi sam željela pokazati i dokazati da mogu, da ću svladati prepreke na koje nailazim i uspjela sam u tome.

 

Na što ste osobito ponosni?

Dubravka: Ponosna na svoje dvije kćeri, zajedno smo u našim usponima i padovima, od njih puno učim, svaka od njih mi daje najbolje od sebe… One su moje nadahnuće i snaga….

 

Kako provodite slobodno vrijeme?

Dubravka: U slobodno vrijeme volim pisati, čitati, to je ljubav od najranijeg doba. Kad pišem, imam osjećaj da dajem dio svoje duše, radim to otvorenog srca. Čak ne razmišljam kako će odjeknuti, što će drugi reći… jednostavno pišem iz srca…

Imam brojne interese, ali na žalost premalo vremena. Zadnju godinu dana sam bila u situaciji uređivati interijer. Okušala sam se u betoniranju, bušenju, uređivanju starog odbačenog namještaja. Divan je osjećaj pomaknuti granice i demantirati neke od vječnih stereotipa u kojima žene ne mogu izvoditi neke od muških poslova. Veselila sam se gledajući kako sam starim i odbačenim predmetima podarila priliku da dobiju novu modernu dimenziju. U takvim trenucima sam ponosna na ono što napravim jer to onda uistinu izgleda prekrasno što mi dodatno potvrđuju oni koji su me imali priliku vidjeti na djelu.

Volim radove u vrtu, volim biti u kontaktu sa zemljom. Tada proradi ono dječje u meni, jer ja sam još uvijek dijete u duši i to je ona ljepota koju ne bih mijenjala.

 

Uz sve obveze stignete i volontirati na Radio Mariji?

Dubravka: Da. Na Radio Mariji volontiram, vodim svoju emisiju „Nadom nošeni“. Emisija ima dobru slušanost. Kroz teme i goste nastojim što više educirati svoje slušatelje. To je moj prilog Gospi, ona meni vraća desetostruko. Zahvalna sam Bogu jer mi uvijek otvara vrata, moja ljubav prema njemu nadvladava sve prepreke koje donosi svakodnevnica. Na svakom danu mu zahvaljujem, bilo da mi je dan kao lekcija ili dar. 

 

Angažirani ste na različitim projektima? Kako uspijevate sve stići, odakle izvire tolika snaga i upornost?

Dubravka: Ljudi me često pitaju kako sve uspijevam. Ne znam, jednostavno uspijevam. Ovih dana, na nogama sam već u pola šest ujutro kada idem na zornicu, a radni dan završava u kasnim večernjim satima.

Dvije godine sam radila kao predavač na međunarodnom projektu o mentalnom zdravlju za potrebe Bosne i Hercegovine. Sudjelovala sam u realizaciji teorijske i praktične nastave za njihove zdravstvene djelatnike. Preko vikenda sam odrađivala satnicu, ali ljudi su me nadahnjivali tako da mi nije bio problem prihvatiti sve obveze.  Stekla sam nove prijatelje od kojih sam puno naučila. Oni rade u teškim uvjetima, a usprkos tome ne odustaju.  U životu je najlakše odustati, životna borba nije posao za slabiće, to mogu odvažni i jaki pojedinci.

Angažirana sam kao nastavnik na Pučkom učilištu, za potrebe studija sestrinstva na Medicinskom fakultetu sudjelujem u izvođenju seminarske nastave, redovni sam  gost predavač na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu. Izvodim nastavu na Studiju radne terapije u Prijedoru. Kada volite ono što radite onda vas to i pokreće.

 

Imate li neke planove za dalje?

Dubravka: Planovi su sastavnica našeg života. Prije bih rekla da imam neke ciljeve koje bih željela realizirati u 2018. Ponekad se prisjetim Ive Andrića i njegovog citata “Nikada više ne planiram. Ja samo živim ovaj život. Ponekad kako želim, ponekad kako moram. Sitnice mi boje život. Sitnice su sreća. Zato ja volim male stvari. I velike torbe. Svuda ih sa sobom nosim, jer sebi dugujem još poneku šetnju između očekivanog i neplaniranog.” Stoga planove prepuštam sitnicama koje mogu doprinijeti, kao i onemogućiti realizaciju nekih kratkoročnih i dugoročnih ciljeva.  

 

Koji su Vaši prioriteti u životu?

Dubravka: Albert Einstein je izjavio “Težite, ne k tome da ostvarite uspjeh, već k tome da vaš život ima smisao“. U današnje vrijeme prioritete vežemo uz materijalna dobra, poslovni uspjeh, imamo sve više uspješnih pojedinaca i sve manje sretnih osoba. Očito smo pobrkali hijerarhiju prioriteta. Biti zdrav, zadovoljan s onim što imamo i imati duhovni mir bi trebali biti najvažniji prioriteti u životu. Osobno uviđam koliko sam se promijenila, neki od dosadašnjih prioriteta su nestali s moje liste. Danas mi je najvažniji prioritet duhovno i tjelesno zdravlje, bez njega sve ostalo je beznačajno.    

 

Što je za Vas obilje i na čemu ste zahvalni?

Dubravka: Obilje je stanje svijesti, način promišljanja, stav i životni stil. Idemo u susret blagdanima, za većinu je to glamurozni doček Nove godine, luksuzna vila, nadprosječno dobar standard. Za mene je obilje znati da su moje kćeri zdrave, radosne i ispunjene sadržajima koje vole i koje za njih imaju vrijednost i osobno značenje. Obilje je voljeti i biti voljen sa svim vrlinama i manama. Obilje je moći prihvatiti neprihvatljivo, praštati sebi i drugima. Obilje je znati ustati od stola na kojem se ne poslužuje ljubav. Obilje je ispuniti svakodnevnicu transcendencijom, izaći iz zone komfora za dobrobit drugoga. 

Upravo zbog obilja koje mi je dao Bog, zahvalna sam na mnogočemu, uistinu je učinio bezbroj nevjerojatnih čudesa u mome životu. Zahvalna sam na snazi koju mi daje, sa zahvalnošću nastojim započeti i završiti dan. Kada imate srce puno zahvalnosti onda i patnja ima smisao.   

Foto: Dubravka Šimunović, osobna arhiva

Pripremila: Marijana Glavaš

Share.

Leave A Reply

five × 4 =