Transfuzijska medicina u Hrvatskoj možda nije u fokusu javnosti, ali bez nje nema sigurnog zdravstvenog sustava – niti spašenih života. A da taj sustav funkcionira, velikim dijelom zaslužna je Doc. dr. sc. prim. Irena Jukić, dr. med.: žena jasne vizije, oštrog uma i izražene profesionalne etike, koja gotovo dva desetljeća oblikuje hrvatsku transfuzijsku medicinu iznutra – i to bez okolišanja.
U razgovoru otkriva kako izgleda svakodnevica odgovorne funkcije koja spaja znanost, logistiku, zdravstvo i ljude – jer krv nije samo komponenta, nego i pitanje povjerenja. Govori o tome što znači biti žena na čelu struke, kako se nose sustavne nepravde, zašto voli konkretan rad i zašto se ne zadovoljava prosjekom. Karijeru dugu gotovo četiri desetljeća posvetila je ne samo medicini, već i svakom čovjeku koji iz ljubavi pruža ruku i daruje krv.
Dr. Irena Jukić ne romantizira medicinu, ali je ne gubi iz srca. U sustavu koji često zna biti krut, ona je podsjetnik da odlučnost i jasnoća mogu ići ruku pod ruku s empatijom. U razgovoru koji je istodobno topao, inspirativan i iznenađujuće duhovit, otkriva kako izgleda stvarno vodstvo – koje zablude još uvijek prate žene na vrhu, te kako balansira privatni život s odgovornim poslom.
Ljubav prema ljudima odvela ju je u transfuzijsku medicinu
Kao mlada liječnica, dr. sc. Irena Jukić sanjala je o radiologiji – tada još novoj i obećavajućoj grani u kojoj je ultrazvuk tek počinjao dobivati na važnosti. No, život ju je nenadano odveo drugim putem. “Nakon obveznog staža tražeći posao, slučajno sam ‘upala’ u Zavod kao liječnik na terenu,” prisjeća se.
U to se vrijeme bez specijalizacije moglo raditi samo u hitnoj službi ili u transfuziji – s davateljima krvi. Upravo je to iskustvo bilo presudno. “Prije skoro četiri desetljeća uđem u Petrovu 3 i ostanem do mirovine.”
No njezin profesionalni put bio je i puno više od rada u Zagrebu. Upoznala je cijelu Hrvatsku – od Zagorja do Like, od Slavonije do Istre. “Osim svakodnevnih susreta s dobrim ljudima, upoznala sam i veliki dio Lijepe naše, malih sela i većih gradova, i te godine su mi zaista u najljepšem sjećanju.” U toj specijalizaciji ostala je zato što ju je živjela punim srcem: “Ako voliš ljude i iskreno cijeniš ono što rade, daruju – tu ćeš se naći.”
Priznanja nisu mjerilo, osobni standardi govore sve
Na pitanje osjećaju li žene na visokim pozicijama pritisak da moraju raditi dvostruko više da bi bile priznate jednako kao muškarci, dr. Jukić odgovara smireno i bez dramatizacije. Takav način razmišljanja, kaže, nikada nije bio dio njezinog profesionalnog identiteta.
“Bez obzira na to što radim, radim najbolje što umijem. Sigurno bi netko to radio bolje, a netko možda lošije – nevezano uz spol.”
Ističe da ključ leži u osobnim kriterijima, ne u vanjskim očekivanjima. Za nju su odgoj, predanost i odgovornost temelji odnosa prema poslu.
Mislim kako je odnos prema radu i obvezama utemeljen na našem odgoju i da su naši osobni kriteriji najvažnija mjerila.
Dodaje i ovo: “Ne trebaju mi priznanja. Ne tražim uspoređivanja. Iskreno – nemam takva iskustva.”
Odgađanje nije opcija: za napredak treba odlučnost, ne perfekcija
Voditi ustanovu poput Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu znači svakodnevno donositi odluke koje mogu imati veliki utjecaj na ljude i sustav. No za dr. Jukić, donošenje odluka je sastavni dio svakodnevice, u poslu i u životu. “Odabir medicine kao zvanja uvjetuje spremnost na donošenje, ponekad i teških odluka bez obzira u kojoj grani radili.”
Nedonošenje odluka je ‘umiranje na rate’. Za bilo kakav pomak, razvoj, napredak – nužno je donijeti odluku. Nisu uvijek sve idealne, mogu čak biti i pogrešne, pa se potrudimo ispraviti. Ali ne donositi nikakve odluke zbog straha od odgovornosti – to je najgori scenarij.
Ne smatra se klasičnim liderom prema menadžerskim definicijama. “Ja sebe ne vidim u toj definiciji ‘uspješnih managera’. Ja sam samo osoba koja voli, ali zaista voli ustanovu koju vodi i poštuje ljude s kojima surađuje.”
Dodaje i kako dolazi iz kraja u kojem se upornost prenosi genetski – “upornost gena kamenih”, kako to sama opisuje. Vjeruje u važnost jasne vizije i vlastitog angažmana: “Važno je imati cilj u kojeg vjeruješ i za ostvarenje kojeg si se spremna osobno angažirati.”
Jedan od najneobičnijih izazova u karijeri bio je pokušaj pronalaska tržišta za farmaceutske proizvode nakon što je Zavod preuzeo proizvodnju infuzijskih otopina. Ta potraga odvela ju je – ni manje ni više – do Jemena.
“Odlazak u Jemen, u kojem se ženama zaista vide samo bjeloočnice, bila je najnerazumnija odluka,” prisjeća se. “Ali kako dragi Bog stvarno čuva hrabre, preživjeli smo i nakon povratka dobili posao kao ugovorni partner za njemačko zdravstveno tržište.”
Uspjeh nije jednoznačna kategorija, a ni ženski
Na pitanje postoji li univerzalan savjet za žene koje žele uspjeti u profesiji gdje i dalje dominiraju muškarci, dr. Irena Jukić odgovara iskreno: “Ne postoji univerzalan savjet, a i uspjeh se procjenjuje sukladno stavljenim naočalama.”
U njezinoj struci sve je više žena koje svakodnevno pokazuju znanje, predanost i profesionalnost.
U transfuzijskoj medicini, kao i u cjelokupnoj medicini, sve je više žena koje su vrijedne i uspješne u područjima kojima se bave. Nema razloga da ne budu uspješne i na vodećim pozicijama.
Predrasude? “Vampirski humor” kao odgovor na tihe barijere
Iako se nije osobno susretala s otvorenom diskriminacijom zbog spola, dr. Jukić ne isključuje mogućnost da su se takve situacije možda pokušale dogoditi – ali nisu imale priliku za razvoj.
“Možda zato što nisam ni dozvolila da isplivaju takvi razlozi. Ne idem napadom, nego ‘vampirskim’ humorom koji često razoruža moguće protivnike.”
U toj vrsti humora krije se i njezina profesionalna domišljatost. “Pomogne mi moje zvanje – transfuziolog vampir – i neko općezanimljivo znanje, poput osobina ljudi po krvnim grupama. Vrlo brzo se otapa led sugovornika i usmjeravaju se slušanju.”
Jer, kako zaključuje, “nikada nije baš sve lagano, ali iskustvo uvijek pomogne.”
Bez željezne lady: znanje i povjerenje kao temelj autoriteta
Na pitanje oslanja li se u vođenju više na stil “željezne lady” ili “mame lavice”, dr. Jukić bez dileme odgovara:
“Moj mentalni sklop ne bi podnio ponašanje ‘željezne lady’.”
Za nju je vođenje prije svega stvar osobnog primjera, znanja i razumijevanja dinamike tima. U ustanovi koja broji 470 zaposlenika, nesporazumi su neizbježni – ali rješavaju se kombinacijom slušanja, delegiranja i, kada treba, odlučne intervencije.
“Važno je odrađivanje procesa – mi proizvodimo lijekove koji idu izravno u venu bolesnika. Svi moraju biti svjesni ozbiljnosti i odgovornosti, jer su procesi povezani i svatko ima odgovornu ulogu.”
U sustavu s toliko regulacija, inspekcija i audita, stil vođenja mora biti čvrst, ali ne hladan – utemeljen na znanju i povjerenju, ne na strahu.
Glas o upornosti: žene ne odustaju
Kad govori o najčešćoj predrasudi prema ženama na rukovodećim pozicijama, dr. Irena Jukić ne dvoji:
Najveća zabluda je mišljenje kako će žene u nekom trenutku odustati.
No iskustvo joj je pokazalo upravo suprotno – žene ne samo da ne odustaju, već često upravo njihova upornost, osjećaj odgovornosti i brižnost čine razliku.
Žene često doživljavaju firmu kao svoju obitelj. A od obitelji se ne odustaje.
Emotivne prekretnice karijere
U dugogodišnjoj karijeri dr. Irene Jukić bilo je mnogo emotivnih trenutaka koji svjedoče o važnosti emocija u medicinskoj profesiji. Jedan od ključnih trenutaka bila je odluka da se ne dozvoli zatvaranje farmaceutske proizvodnje, unatoč pritiscima, jer je vlastita proizvodnja esencijalnih lijekova i medicinskih proizvoda pokazala svoju neprocjenjivu vrijednost. Tijekom pandemije, upravo je ova mala državna ustanova proizvela setove za kisik koji su spasili oko 50.000 ugroženih pacijenata.
“Nedavna nestašica fiziološke otopine u ljekarnama nije utjecala na bolnice jer smo mi redovito isporučivali fiziološku otopinu ustanovama s kojima imamo ugovore. U medicinskoj djelatnosti je puno emotivnih priča koji zavrjeđuju cijelu knjigu, od prekrasnih motiva za darivanje krvi do lijepih priča primatelja koji su preživjeli i ozdravili zahvaljujući dobroti nepoznatog darivatelja.“
Strah od igle? Obrazovanje i sigurnost oslobađaju
Strah od igle nije rijetkost, a u Hrvatskom zavodu za transfuzijsku medicinu takve osjećaje ne umanjuju niti ignoriraju. “Apsolutno poštujemo ljude koji priznaju da se boje igle. Njih ne nagovaramo na darivanje krvi,” ističe dr. Jukić. No, za one koji se samo premišljaju, savjet je jednostavan – dođite, pogledajte kako izgleda procedura, pokušajte.
Darivanju prethodi detaljan proces – ispunjavanje upitnika, određivanje razine hemoglobina, liječnički pregled. Ako su svi kriteriji zadovoljeni, osoba može pristupiti darivanju krvi, koje se odvija u ugodnom, poluležećem položaju i traje najčešće manje od deset minuta.
Ovaj proces postoji, prije svega, kako bi se zaštitilo zdravlje darivatelja – ali i sigurnost primatelja.
Darivanje krvi od strane zdrave osobe nije škodljivo za njeno zdravlje jer u protivnom to sigurno ne bi radili medicinari koji smo i sami darivatelji krvi.
Poruka je jasna i iskrena: ako ste punoljetni, dobrog zdravlja i želite nekome pomoći, pristupite i pokušajte.
Povezano: Vodič za darivanje krvi
Hrvatska – zemlja darivatelja: Samodostatnost kao nacionalni uspjeh
Unatoč izazovima modernog društva i padu solidarnosti u nekim sferama, Hrvatska i dalje bilježi impresivne brojke kada je riječ o darivanju krvi. “Godišnje prikupimo oko 195.000 doza krvi, što je 46 darivanja na 1.000 stanovnika – brojka koja nas svrstava u prosjek razvijenih zemalja,” naglašava dr. Jukić.
No ono što nas čini posebnima nije samo statistika, već činjenica da smo samodostatni – svi krvni pripravci kojima se liječe hrvatski pacijenti dolaze od naših darivatelja. Nema uvoza, nema izvoza – samo mreža solidarnosti među sugrađanima.
I sama ustanova u kojoj radi, Hrvatski zavod za transfuzijsku medicinu, njegov je mikrokozmos: “Većina naših djelatnika su darivatelji krvi. Neki su tu plemenitost ponovili i više od 100 puta.” U hitnim situacijama, djelatnici nerijetko reagiraju prvi, posebice kada su potrebni specifični pripravci poput trombocita. “Mi u timu uglavnom znamo krvne grupe jedni drugih – i spremni smo reagirati odmah.”
Trenuci koji dirnu do suza
Priča o darivanju krvi ispisana je tisućama anonimnih, tihih djela dobrote, no neke geste i trenuci ostave poseban trag. “Svaka osoba koja je bar jednom darovala krv zavređuje našu zahvalnost i poštovanje, a redovitim darivateljima se duboko klanjamo,” kaže dr. Jukić s iskrenim divljenjem.
Kako doktorica ističe, puno je predivih priča vezanih uz darivatelje, no jedan poseban običaj koji su uveli na Dan darivatelja krvi godinama izaziva suze i osjećaj ponosa: zahvalnice najzaslužnijima uručuju – primatelji krvi. To su ljudi kojima je darovana krv doslovno spasila život, a među njima su i djeca i odrasli koji su prošli transplantacije srca, jetre, koštane srži…
“Ta simbolika uvijek duboko dirne – to je koncentrirana dobrota na jednom mjestu, tople ljudske priče zbog kojih i oko zasuzi i srce zatitra,” opisuje.
Posao koji spašava živote i privatni život kao svetinja
Voditi instituciju koja se svakodnevno bavi spašavanjem života zahtijeva maksimalnu odgovornost – ali i sposobnost da se pronađe ravnoteža. “Privatni život je za mene svetinja,” naglašava dr. Irena Jukić. U njezinom slučaju, obitelj je oduvijek bila sigurno utočište.
Ravnoteža između karijere i privatnog života, kaže, nije mit, nego stvar organizacije i dogovora. “Ne postoji nikakav trik, samo malo više truda u određenim životnim fazama. Svi smo mi učili noću tijekom faksa i pisali doktorate kad djeca zaspu.”
Ženama koje žele graditi karijeru, a boje se da će time narušiti obiteljski sklad, poručuje: moguće je, samo treba mudro posložiti prioritete, imati dohvatljiv cilj i zrnce radosti.
Gdje ima razumijevanja, ima i dobrih rezultata.
Unuci i mali rituali – izvor životne energije
Kad se ugase svjetla službenih dužnosti i maknu bijele kute, ono što dr. Jukić najviše veseli i puni životnom energijom — jesu unuci. “To je jedna druga razina nepoštedne ljubavi u kojoj samo treba uživati, što redovito i činim,” priznaje kroz osmijeh.
U svakodnevici nalazi vrijeme i za “kavice s dragim osobama”, uz koje brižno njeguje male rituale prijateljstva i nježnosti prema sebi. “Imam dobre ljude oko sebe”, jednostavno kaže, a ta rečenica nosi težinu istinske zahvalnosti.
Žene u transfuziji i medicini uzimaju svoje mjesto
Ako pitate dr. Jukić, transfuzijska medicina je u Hrvatskoj – gotovo u cijelosti ženska domena. “Mi se znamo našaliti kako je transfuzija baš ‘babska’ specijalizacija,” kaže s vedrinom. I dok u našoj zemlji dominiraju žene, u nekim zapadnim državama transfuzijom se bave hematolozi ili patolozi, jer su tamo specijalizacije iz tog područja uvedene znatno kasnije.
No danas, napominje, transfuzijska medicina ima priznato i važno mjesto kao zasebna struka u cijelom razvijenom svijetu. A ženama u znanosti i medicini općenito, prema njezinom mišljenju, pripada sve veći prostor. “Sve je više žena, i to vrlo uspješnih i vrijednih žena,” s ponosom ističe.
Buduće liderice – one koje vole ljude, ne floskule
U HZTM-u, naglašava, uvijek se gleda šira slika kad se zapošljavaju novi ljudi. I to ne samo liječnici.
Na razgovorima za posao otvoreno kažemo – dobrodošli su samo oni koji neskriveno vole ljude.
Jer transfuzijska medicina je u svojoj srži — rad s darivateljima, ljudima koji nesebično daju dio sebe za spas drugoga. “To je dar koji dolazi od ljudi svih zanimanja, socijalnih statusa i imovne moći. Jedino što im je zajedničko – jest da su to dobri ljudi.”
Dr. Irena Jukić priznaje da među mladim kolegicama ima mnogo onih koje iskreno oduševljavaju predanošću i potencijalom. “Ima krasnih mladih kolegica koje sigurno imaju potencijala za preuzimanje većih odgovornosti,” kaže i dodaje da unatoč izazovima – ostaje “nepopravljivi optimist koji vjeruje u mlade ljude.”
Promjene ne dolaze izvan – stvarne, osobne vrijednosti ostaju
Na pitanje što bi, kada bi mogla, promijenila u društvenom odnosu prema ženama u znanstvenim i zdravstvenim profesijama, dr. Irena Jukić odgovara bez zadrške:
“Ništa se ne mijenja ex cathedra – deklarativne promjene ne donose stvarne rezultate. Iskustvo me naučilo da se prave vrijednosti uvijek na kraju iskristaliziraju.”
U tom kontekstu, naglašava, žene nisu ni manje vrijedne ni manje sposobne. “Možda se zbog obiteljskih obveza, trudnoće, poroda kasnije uključuju na konkurentsko tržište, ali upravo ih to često dodatno osnaži,” dodaje.
Umjesto kvota ili ukazivanja na razlike, njezin pristup temelji se na vjeri u rad, kvalitetu i osobni doprinos – koji, kad je stvaran, uvijek pronađe svoj put.
“Krv nema zamjene – ako nema ljudi, nema ni krvi”
Povećanje broja darivatelja, osobito među mlađom populacijom, izazov je koji dr. Irena Jukić vrlo dobro razumije – kako iz iskustva, tako i iz svakodnevnog rada na promociji darivanja krvi.
“Tijekom dugogodišnjeg rada u promidžbi davalaštva poduzimali smo brojne aktivnosti, od ‘farbanja tramvaja’, leta u balonu, plakata, naljepnica, TV spotova, krvnogruposkopa, zgodnih malih poklona…”, prisjeća se kreativnih kampanja koje su nekad bile ključan dio javnog angažmana. Danas se, kaže, komunikacija seli tamo gdje su i mladi – na društvene mreže.
Pandemija je, napominje, prekinula jedan važan lanac – “ukrala je dvije generacije maturanata koje smo s puno više truda uključivali u davalaštvo preko akcija na fakultetima i studentskim domovima.” No, nada ne jenjava jer, kako kaže, “oko nas žive dobri mladi ljudi – samo ih moramo poticati.”
Jedan od najdirljivijih pokazatelja kako se vrijednosti prenose kroz generacije vidi se upravo među darivateljima: “Najčešće se uključuju djeca čiji su roditelji već darivatelji, što potvrđuje kako puno toga u životu nosimo iz vlastitog doma.”
Inspirativnih primjera mladih ne nedostaje: “Jedan od njih časti sebe darivanjem krvi na 18. rođendan, mladi sportaši daruju krv, više od 100 mladih ljudi dolaze zajedno darovati krv na Nacionalni dan borbe protiv vršnjačkog nasilja… To su lijepe i inspirativne priče kojih je bezbroj i one bi trebale biti dio medijskih priloga i vijesti.”
No, realnost je jasna – zbog demografskih promjena, starenja populacije i sve strožih kriterija za darivatelje, broj potencijalnih darivatelja se smanjuje. Potrebe za krvnim pripravcima, s druge strane, samo rastu.
Zato njezina poruka ne može biti jednostavnija, ni snažnija:
Krv nema zamjene – ako nema ljudi, nema ni krvi. To je naše zajedničko nacionalno blago.
Za kraj, riječi koje vrijedi pamtiti
U društvu koje često traži instantna rješenja za osjećaj praznine i manjak samopouzdanja, dr. Irena Jukić podsjeća nas na jednostavnu, a moćnu istinu:
Ne možete se bolje osjećati, nego ako ste svojim dobrim djelom pomogli nekome koga ne poznajete. Nagradit ćete sebe jednim fenomenalnim osjećajem samopoštovanja koji ne možete nigdje kupiti, koji ide iz srca, iz vas.
Darivanje krvi nije samo čin humanosti – ono je duboko osobni čin. Spašava tuđe živote, ali istovremeno oplemenjuje naš vlastiti. U vremenu kada mnogi od nas tragaju za svrhom i ispunjenjem, možda je upravo ova gesta solidarnosti put prema unutarnjem miru i jačem osjećaju vlastite vrijednosti.
Pripremila: Marijana Glavaš
