Dijete i gubitak bliske osobe

0

Nema osobe koja u svom životu nije pretrpjela neke gubitke, koji ponekad uključuju i smrt. Bilo da je riječ o gubicima poput rastave roditelja, preseljenja omiljene igračke, prekida prijateljskog odnosa, ili pak o smrti u obitelji, prijatelja, susjeda, kućnog ljubimca… Bez obzira na to o kojem gubitku je riječ, važno je znati da su oni uvijek teški te da je potrebno vrijeme da se prebrode.

Ako je riječ o gubitku koji je pogodio i ostale članove obitelji, roditelji mogu biti zabrinuti kako tu vijest priopćiti djetetu te potom i s njime razgovarati o gubitku.

Postoje brojne specifičnosti s obzirom na vrstu gubitka te na djetetovu dob, koje je potrebno uvažiti kako bismo djetetu pristupili na najprimjereniji način, no postoje i brojne zajedničke značajke koje su svojstvene za sve gubitke i za sam proces tugovanja.

Bez obzira na dob, dijete je svjesno gubitka odnosno onog što se događa

Možemo pomisliti da mlađe dijete (na primjer do tri godine života) ne razumije gubitak izazvan smrću, jer na njega ne reagira nužno plačem ili tugom. No to nije točno. Djeca svakako osjećaju gubitak, no nemaju još dovoljno razvijen rječnik kako bi izrazili i verbalizirali svoje emocije.

Ona su sposobna razumjeti, no preduvjet je da im odrasla osoba gubitak priopći na njima razumljiv način odnosno na način primjeren njihovoj dobi. Djetetu je važno pružiti jasne i točne informacije kako bi se izbjegao bijeg u fantaziju koji se javlja zbog nedovoljnih ili nejasnih informacija.

Svakako treba izbjegavati govoriti rečenice poput Baka je zaspala, ili pak Djed je bio bolestan pa je umro. Naime, takve informacije mogu probuditi strah od usnivanja kod djeteta, strah od vlastite bolesti (djeca su često bolesna u djetinjstvu), ili pak od bolesti drugih članova obitelji.

Preporučuje se reći: Baka je bila dugo i teško bolesna, dugo se liječila, no lijekovi joj više nisu pomogli. Moram ti reći jako tužnu vijest: baka je umrla.

Dijete može reagirati kao da se ništa nije dogodilo

Iako je dijete svjesno da se nešto dogodilo, ono može reagirati kao da nije ništa – i to najčešće iz dva razloga. Jedan je taj da je katkada djetetu potrebno više vremena da prihvati što se dogodilo te da izrazi svoje emocije.

No djeca mogu imati i osjećaj da ne žele opteretiti odrasle svojim osjećajima, pa se zato radije prave kao da se ništa nije dogodilo. Tada je potrebno vidjeti zašto se dijete tako osjeća. Potreba da ne optereti roditelja svojim osjećajima može se javiti pogotovo onda kada se i sam roditelj teško nosi sa svojim osjećajima povezanim s gubitkom.

Zbog toga je veoma važno da roditelj isto tako ima podršku u svom tugovanju kako bi mogao biti podrška djetetu. Također je iznimno važno da roditelj ne skriva svoje emocije pred djetetom. Tako mu pokazuje da je u redu pokazivati emocije te otvara prostor za zajedničko tugovanje. Potrebno je pokazivati emocije, no jednako tako i pozitivno očekivanje.

U redu je reći djetetu: Jako sam tužna, no znam da ću biti bolje, ili pak: Ima dana kada se osjećam bolje, no znam da će biti dana kada ću opet biti jako tužna. Vjerujem da ti nije lako da me gledaš tužnu, no tako se sad osjećam. Bit ću bolje.

Kako bismo podržali dijete u njegovim emocijama, možemo reći: Vidim koliko ti je teško. U redu je da plačeš. Teško je i meni. Želim te zagrliti.

O gubitku s djecom treba razgovarati

Katkada možemo pomisliti da razgovorom o gubitku možemo samo produbiti tugu, no to nije točno. Razlog za takvo razmišljanje obično leži u tome da je roditeljima uglavnom teško promatrati tugujuće dijete, jer im to izaziva osjećaj nemoći.

No ako znamo da je dijete tužno bez obzira na to razgovaramo li s njime o tome ili ne, onda shvaćamo da izbjegavanjem razgovora u stvari ostavljamo dijete da tuguje samo. Ako smo pak uz njega, dajemo mu podršku i osjećaj sigurnosti. Kada govorimo o sigurnosti, dijete će se, suočeno s gubitkom, često osjećati nesigurno. Moguće je da će se više vezati uz preostalog najbližeg člana obitelji te strepjeti za njega. Također nije neobično da svoju ljutnju, frustraciju i bijes izražava prema sigurnom roditelju.

Važno je znati da ta ljutnja nije osobna, već se dijete ne zna nositi s osjećajima ljutnje i bespomoćnosti koju osjeća zbog gubitka. Mlađa djeca mogu biti ljuta na umrlu osobu, jer djeca odrasle osobe doživljavaju kao moćne, koje imaju kontrolu nad događajima u životu. Tada je važno s djetetom razgovarati i reći kako je smrt izvan naše kontrole.

Nadalje, djeca predškolske dobi mogu se osjećati kriva i pomisliti da su svojim ponašanjem prouzročila gubitak, a starija će djeca možda osjećati krivnju zbog nekih prijašnjih sukoba s umrlom osobom.

Umrlu osobu možemo sanjati ili nam se pak može činiti da smo ju vidjeli. To je svojstveno i djeci i odraslima, i predstavlja nešto što se kojiput događa u procesu tugovanja, kada nam je potrebno vrijeme da prihvatimo gubitak.

O svemu navedenom veoma je važno slobodno i otvoreno govoriti.

Važno je ostaviti otvoren prostor za prisjećanje o umrloj osobi

Gubitak ne zaboravljamo, već osjećaj tuge s vremenom postaje manji, ili pak s njime naučimo živjeti. Djeca, kao i odrasli, imaju potrebu razgovarati i prisjećati se umrle osobe,stoga je važno ostaviti prostor za takav razgovor.

No to nikako ne znači da nećemo nastaviti sa svakodnevnim aktivnostima u životu jer su ona presudna kako bi djeci omogućila osjećaj sigurnosti i predvidljivosti koja im je itekako potrebna.

Ako djeca pokažu zanimanje za svakodnevne aktivnosti, svakako ih u tome treba podržati i ne pomišljati da im nije stalo. Dijete, kao i odrasla osoba, tuguje svojim tempom – i to treba poštovati.

Koliko god da su nam gubici teški, oni su sastavni dio života i samim time neizbježni. Proces tugovanja preduvjet je oporavka i sigurno je da će trajati dulje nego što želimo, odnosno baš onoliko koliko je svakom pojedincu potrebno.

Preneseno s portala Pitaj mamu

Tekst: Psihološki centar Razvoj

Share.

Comments are closed.